Sport Centar

Novi svjetski poredak: Pravda za Furiju, lažni Dream Team, Srbiji je bolje bez ovakvog Jokića

Postoji li u nekom kutku planete čovjek koji je prognozirao ovakav rasplet na Svjetskom prvenstvu u košarci? Ali, pazite, neko ko prati sport ispod obruča, a ne tek tako “nabada”? Teško.

Novi svjetski poredak: Pravda za Furiju, lažni Dream Team, Srbiji je bolje bez ovakvog Jokića

Postoji li u nekom kutku planete čovjek koji je prognozirao ovakav rasplet na Svjetskom prvenstvu u košarci? Ali, pazite, neko ko prati sport ispod obruča, a ne tek tako “nabada”? Teško.

Ono što smo gledali na parketima u kineskim gradovima protekle dvije sedmice pripada kategoriji tarantinovskog scenarija – morate odgledati do kraja, pa malo razmisliti o svemu i opet konstatovati kako apsolutno niti u jednom dijelu prve polovine filma niste očekivali takav završetak.

Ko bi mogao pretpostaviti da će u finalu igrati dvije ekipe koje na putu do konačnog obračuna za trofej nijednom nisu morale igrati s Amerikancima? Da će jednu od tih reprezentaciju predvoditi 39-godišnjak, a drugu činiti potcjenjena selekcija kojoj su svi predviđali tiho gašenje nakon oproštaja dvije legende i koja je ostvarivala razočaravajuće rezultate na pripremama?

Sve se to zaista desilo. Negdje na Dalekom istoku, u zemlji drevnih mudraca.

“Nismo bili najviši, ni najtalentovaniji na šampionatu, ali smo naporno radili. Nismo izgubili vjeru u sebe i košarka nas je nagradila”, kazao je Sergio Scariolo nakon svega.

Selektor Španaca, od jučer novih prvaka svijeta, proglašavan je godinama šarlatanom koji je zapravo imao sreću u karijeri da vodi vrhunske ekipe i igrače “kojima trener i ne treba”. Sada to niko ne smije naglas izgovoriti. Scariolova ruka bila je itekako vidljiva u ključnim utakmicama Mundobasketa.

Čak i kad je Furija bila u ambisu protiv Australije u polufinalu, a zatim i u finalu sa Argentinom koje su MVP prvenstva Ricky Rubio, Marc Gasol, Rudy Fernandez i društvo odigrali doktorski i slavili sa ubjedljivih 95:75, Scariolo je bio taj šaptač iza zavjese. Znao je u svakom trenutku kakvu odbranu postaviti, kakav specijal nacrtati u trenucima drame… On je taj mastermind.

Paradoks je da su Špancima, koji su u zadnjih 13 godina osvojili apsolutno sve, čak i madridski mediji osporavali ulogu makar i blagog favorita za osvajanje trofeja. Vjerovali su da je sa završetkom “Navarro – Pau Gasol ere” došlo vrijeme u kojem će Furija, u najboljem slučaju, morati da se zadovolji drugim ili trećim mjestima. O, kako su se prevarili.

Možda nisu, kao što konstatuje Scariolo, bili najtalentovanija ekipa, ali sasvim sigurno su jedna od najkompletnijih. Imali su u igračkom kadru vatrogasca za svaku vrstu problema – dva superstara (Rubio, Gasol), rutinera za triler-završnice (Llull), kapitena koji svojom energijom pokreće mašinu (Fernadez), odbrambene komandose te sve ostale komponente koje bi jedan šampionski tim trebao imati. Naravno, imali su i pomenutog genija na klupi.

Drugi finalista također je dobio puno više nego što su mnogi mislili da će dobiti – više ikad. Slična priča kao kod Španaca, nakon povlačenja jedne veličanstvene generacije (Ginobili, Nocioni, Montecchia, Prigioni, Oberto), mnogi su Argentince počeli svrstavati u ladicu sa simpatičnim ekipama.

Posljednji Mohinakac iz te neponovljive nomenklature argentinskih basketaša, Luis Scola, davno je ispario iz ozbiljnih košarkaških analiza, pogotovo nakon što se prije dvije godine preselio u Kinu. No, sa sebe je stresao pepeo i učinio nešto što nijedan tip u njegovim godinama (39) nije uradio. Ne samo da je ušao u idealnu petorku Mundobasketa, već je novim “bombarderima” Campazzu i Laprovittoli pokazao stazu do vječnosti.

Sada će i njihova imena zlatnim slovima biti upisana u historiju južnoameričke košarke, nije mala stvar biti košarkaški viceprvak svijeta s kontinenta kojem je fudbal doručak, ručak i večera.

Francuzi su možda mogli osvojiti i blještavije odličje od bronze. No, pobjeda nad Sjedinjenim Državama potpuno ih je opila, a Argentinci su još protiv Srbije pokazali kako kažnjavaju nadobudne protivnike. Tako su sankcionisali i Francuze u polufinalu, koji su zatim u borbi za treće mjesto preokretom prizemljili Australce.

Boomersi su, pak, ekipa koja je pokazala najviše, a da ništa nije osvojila. Možda je to iskustvo sa velikih turnira nedostajalo, no svakako će se sada Patty Mills, Joe Ingles i ostatak australskog tima morati utješiti činjenicom da je njihova reprezentacija prvi put igrala polufinale Svjetskog prvenstva.

Jedna od najtužnijih priča iz Kine jeste ona naših susjeda. Šta se dogodilo sa selekcijom koju su svi označili kao sigurnog finalistu, pa i favorita za zlato? Pa, upravo to – prognoze su ih prevarile. Povjerovali su u vlastitu nedodirljivost i banalne reklamne slogane, do te mjere da su smatrali kako je dovoljno da istrče na parket, a da će protivnici iste sekunde zamahati bijelim zastavama.

Prevario ih je i Nikola Jokić. Ne samo zbog toga što su pomislili da će sa njim postati duplo jača ekipa, već i zbog toga što to jednostavno nije bio Nikola Jokić. Barem ne onaj iz Denver Nuggetsa. Možda je pravi Jokić ostao zavezan u nekom podrumu, a selektor Aleksandar Đorđević (koji to više nije) dobio neku trudnicu koja se vuče po terenu i ispucava nerezonske šuteve čak i kada se rezultat lomi.

Jedan od najboljih NBA centara zapravo je bio kamen oko vrata ostatku tima. Kasno se priključio ekipi na pripremama, pritom došao sa nekoliko kilograma viška, a djelovao je prilično bezvoljno i u ono malo prijateljskih mečeva koje je odigrao. Na koncu, nekoliko srbijanskih košarkaša između redova je govorilo o “nečemu” što se dešava u svlačionici, ali niko, uključujući i srbijanske novinare, ne smije jasno ispričati o čemu se tačno radi.

U svakom slučaju, ostaje dojam da je Srbiji bolje bez ovakvog Jokića, koji je postao opterećenje za ekipu, a koju sam nije mogao čupati ni izvrsni Bogdan Bogdanović, jedan od heroja SP. Njemu svakako nisu pomogle ni neke odluke Saše Đorđevića, koji je odlučio prkositi šuterskom trendu i polovinu ekipe skrojiti od visokih igrača.

Ipak, kad se sve sabere, prva priča ovog Svjetskog prvenstva nisu bile ekipe koje su se borile za tron. Posrtanje Amerike nešto je što će se prepričavati do sljedećeg SP. Neće ih oprati ni eventualno zlato na sljedećoj Olimpijadi. Da se odmah razumijemo, ovo što se desilo selekciji SAD najbolja je vijest za košarku.

Mislili su izigrati FIBA-u i poslati neku C verziju reprezentacije, uprkos nezvaničnim dogovorima da bi u Kinu moglo doći nešto najbliže takozvanom Dream Teamu. Stigli su strahovito oslabljeni, sa samo dva igrača koji su nosioci u svojim timovima, te na koncu ostvarili najlošiji plasman sa ekipom sastavljenom od NBA vedeta.

Sjajno je to što se desilo, jer nakon kineske epizode vjerovatno Amerikancima više neće pasti na pamet da ponove sličan eksperiment. Dobili su tačno šta su zaslužili, niko izvan SAD sigurno neće proliti suze čitajući žalopojke njihovih medija.

Kako god, gledali smo Mundobasket koji je, u najmanju ruku, bio – neočekivano zanimljiv. Šteta je, naravno, što nikad na ovom takmičenju nismo gledali selekciju Bosne i Hercegovine. Imali smo svog predstavnika, doduše, među arbitrima, Tuzlaka Ademira Zurapovića.

Neko će reći da smo daleko od ove vasione, ali razmislite malo o činjenici da su sve tri ekipe iz naše kvalifikacione grupe prošle u drugu fazu SP. S Česima, koji su osvajajanjem šestog mjesta bili hit SP, u Skenderiji smo odigrali dramatičan meč u kojem je jedna lopta odlučivala. Ruse smo pobijedili. I te ekipe nisu bile ništa jače nego u susretima protiv Zmajeva (naprotiv, Češka je bila još i jača, s Veselim u ekipi).

Ali, to je već neka standardna fabula kada pričamo o našoj reprezentaciji. Ne samo u košarci, nego i u drugim sportovima. Kao u “Velikom Getsbyju” – tako blizu, a tako daleko…

marc gasolnikola jokicricky rubiospanijasrbijasvjetsko prvenstvo za kosarkase
KOMENTARI

KOMENTARI