Sport Centar

Navijačima će uvijek biti mjesto na tribinama, ali spas fudbala sada nije u njihovim rukama

Fudbal se igra zbog navijača. Poznata je to fraza svim zaljubljenicima u najvažniju sporednu stvar na svijetu, a ponovo se vratila "na velika vrata" dolaskom pandemije korona virusa i odlukom da se utakmice moraju igrati bez gledalaca na tribinama.

Navijačima će uvijek biti mjesto na tribinama, ali spas fudbala sada nije u njihovim rukama

Fudbal se igra zbog navijača. Poznata je to fraza svim zaljubljenicima u najvažniju sporednu stvar na svijetu, a ponovo se vratila “na velika vrata” dolaskom pandemije korona virusa i odlukom da se utakmice moraju igrati bez gledalaca na tribinama.

Postala je manje-više i kliše, pošto svi dobro znamo u šta se fudbal pretvorio u prethodnih nekoliko godina. Surovi biznis u kojem sve diktiraju finansije, a od tog “plesa novca” širom svijeta žive desetine miliona ljudi.

Baš zbog toga će se lopta krajem maja i početkom juna početi kotrljati u većini zemalja Starog kontinenta, a u većini će se liga igrati pred praznim tribinama, što svakako neće biti ugodno za gledati. Ali, jednostavno to je nužno zlo i nešto što ćemo morati istrpiti jedan određeni period.

Naravno, trpit će tu najviše klubovi. Toliko će ispaštati da je o “patnji” nas ljubitelja fudbala pomalo licemjerno i govoriti. Klubovi ostaju bez direktnog prihoda na jedan izvjestan period, a nekima je ta vrsta zarade, kao što je slučaj sa klubovima u BiH, možda i ključna za opstanak.

Navijačke grupe su ovih dana počele izdavati saopštenja u kojim kažu glasno “Ne” fudbalu bez navijača, a to saopštenje je potpisalo više od 150 grupa u Evropi.

Jedna bitna stvar mora ipak biti jasna navijačima. Oni “žive” za fudbal i za svoje klubove, ali koliko ljudi doslovce – živi – od tog istog fudbala, te od njega hrani svoje porodice? U pitanju su hiljade ljudi samo u Bosni i Hercegovini, a u državama koje imaju ozbiljnije i razvijenije lige, u pitanju su stotine hiljada, pa vjerovatno i milioni ljudi.

Uzmimo za primjer sarajevske rivale Sarajevo i Željezničar, koji zapošljavaju po više od 100 osoba. Možemo odmah zaključiti da od njihovog rada u klubovima živi isti toliki broj porodica. Tu su pored igrača i treneri, fizioterapeuti, ljekari, menadžeri, administrativni radnici, radnici za održavanje, čistačice, treneri u omladinskoj školi itd.

Ova dva kluba, koje ove sezone po posjeti mogu pratiti samo Borac i Velež, praktično više od polovine iznosa za mjesečne plate igračkog kadra mogu namiriti sa dvije odigrane utakmice pred domaćim navijačima, pod uvjetom da ih fanovi “ispoštuju” sa svojim masovnim dolaskom na stadion.

Međutim, svima mora biti jasno da je igranje pred praznim tribinama nužno zlo “postkorona” perioda i da ćemo svi to morati nekako prebroditi za više dobro, za dobro klubova i svih ljudi koji ovise o fudbalu.
Prihod od ulaznica nije jedini koji klubovi imaju, niti je većini klubova bitniji od ostalih kao što su sponzorstva, TV prava ili prodaja igrača, posebno onih mlađih, talentovanih. Ti igrači, da bi klubovi na njima zaradili, moraju biti u izlogu, a izloga nema bez igranja utakmica i to onih utakmica na velikoj sceni.

Stoga bi veliki problem za bh. klubove bilo i nezavršavanje sezone. Postoji opasnost da zbog toga oni ostanu bez prava na nastup u evropskim takmičenjima, ali i ako se to ne desi, pitanje je kako bi njihova igra u tim utakmicama izgledala. Gotovo pola godine bi tada naši klubovi bili van takmičarskog ritma, bez ijedne odigrane zvanične utakmice, pa možemo samo i zamisliti koliko bi im bilo teško odigrati kvalitetne utakmice na tom nivou.

Ne može niko osnovano tvrditi da je bolje da klubovi i u narednim mjesecima budu lišeni bilo kakvih prihoda, nego da ostane bez samo jednog izvora zarade – od prodatih ulaznica.

Veći evropski klubovi, naravno, ne žive isključivo od prodaje ulaznica na svojim domaćim utakmicama, pošto se u jačim ligama ogromne pare “vrte” oko prodaje TV prava i sponzorskih ugovora, pa u tome i leži tajna silne želje svih velikih evropskih liga za nastavkom svog takmičenja i okončanja istog. Jednostavno, gubici koji bi došli iznenadnim zaključivanjem sezone su enormni.

Sezonu su zatvorili Francuzi, a klubovi u prva dva ranga takmičenja su ostali bez više od 200 miliona eura – i to samo od TV prava. Jasno je kakav je to udarac za njih.

Zato je nekad i bolje igrati u sablasnom ambijentu da bi se spasila radna mjesta i zadržao veći dio igračkog kadra na okupu. Moraju to istrpiti i navijači.

Spremnost na žrtvu u vidu svog neprisustva na tribini, kako bi voljeni klub opstao, mora postojati kod svakog navijača kako bi njegov tim i u budućnosti bio u situaciji da uopšte igra.

Živio fudbal! Pa makar i pred praznim tribinama, ako tako mora da bude. Jasno da se navijači žele što prije ponovo dočepati omiljenih pozicija na stadionima – ali nakon ovakve oluje trebaju biti svjesni da je stanje zapravo dobro sve dok se imaju gdje vratiti. I za koga navijati.

fksarajevofkzeljeznicarpremijer liga bih
KOMENTARI

KOMENTARI

tito
Gost

stadioni su ogromni otvoreni prostori gdje bi se moglo urediti da razmak izmešu gledaoca bude 3 mjesta/stolice što bi zadovoljilo i njarigoroznije kriterije o distanciranju, za razliku od zatvorenih prostora npr vjerskih objekata gdje se ljudi mogu okupljati. Krajnje je vrijeme da se povede diskusija o tome treba li neki krizni štab nametati svoja rješenje ili ljudi demokratskim putem ili nekakvim referendumom mogu odlučivati za kakvu su vrstu rješenja.

wpDiscuz