Silvio Berlusconi je večeras posljednji put osjetio huk navijača sa južne tribine San Sira koji je upućen samo njemu. Posljednji put je doživio ovacije kao predsjednik kluba u kojem je proveo najbolje dane u svom životu. Emocije koje je doživio ne mogu se porediti ni sa onim kada je napuštao premijersku fotelju kao najutjecajniji čovjek na Čizmi. Taj huk koji je osjetio večeras probudio je uspomene na sve one evropske titule koje su se, kao u trenutku smrti, redale jedna za drugom i prolazile u sekundi.

Još nešto više od sedam dana i novi vlasnici su tu. Teoretski, sve će biti isto, ali u praksi ništa isto biti neće. Milan će biti veliki, kao što je bio, ostat će najveći mogući sportski brend kojeg nove generacije, nažalost, i nisu imale priliku da upoznaju  u najsjajnijem ruhu.

Kako su se Milanovi lavovi odužili večeras najvećem predsjedniku u fudbalskoj historiji? Pobjedom, baš onako kako je i navikao posljednji don modernog fudbala. Godinama se baš ta južna tribina Milanovih navijača zvala „Lavlja jazbina“, a tako su se ponijeli večeras igrači koji, ruku na srce, i nisu najbolji koje je sedmostruki prvak Evrope imao u svojim redovima. Još jednom će Berlusconi biti vlasnik Milana, ali je gostovanje Sassuolu primoralo najutjecajnijeg Italijana da se nešto ranije oprosti od mjesta na kojem je stekao slavu, napravio ime i u svijetu sporta i od velikog kluba napravio najveći.

Kucka i Deulofeu su se golovima pobrinuli da ova priča ima najsjajniji kraj, s tim da se Sanchez potrudio da, uz svo dužno poštovanje prema Fiorentini, učini novi kraj, ali i početak nesportskim. Nekoliko neslavnih godina Milana je iza nas, Rossoneri će uskoro biti ponovo u trci za trofejima, ali navijači već moraju znati da je najbriljantniji dio životnog vijeka velikana, od večeras, iza nas.