Sport Centar

Na današnji dan: Kinđe preko trnja do prvog reprezentativnog zlata

Prije nekoliko dana objavljena je informacija da će ispred dvorane na Skenderiji biti postavljen spomenik velikanu bosanskohercegovačke košarke Mirzi Delibašiću. Tako će Sarajevo još jednom ukazati počast košarkaškom virtuozu, najboljem bh. sportisti svih vremena, čovjeku koji je ostavio neizbrisiv trag u dresu Bosne i reprezentacije Jugoslavije.

Na današnji dan: Kinđe preko trnja do prvog reprezentativnog zlata

Prije nekoliko dana objavljena je informacija da će ispred dvorane na Skenderiji biti postavljen spomenik velikanu bosanskohercegovačke košarke Mirzi Delibašiću. Tako će Sarajevo još jednom ukazati počast košarkaškom virtuozu, najboljem bh. sportisti svih vremena, čovjeku koji je ostavio neizbrisiv trag u dresu Bosne i reprezentacije Jugoslavije.

Ono po čemu je Kinđe iznad ostalih je podatak da je jedini košarkaš s prostora bivše Jugoslavije koji ima pet najvećih trofeja u “amaterskoj” košarci: S reprezentacijom Jugoslavije bio je evropski, svjetski i olimpijski prvak, a s klubom osvojio naslov evropskog (Bosna) i svjetskog prvaka (Real Madrid).

A bogata riznica trofeja počela se puniti na današnji dan prije 46 godina, kada je Mirza Delibašić osvojio prvu zlatnu medalju na velikim takmičenjima u seniorskoj konkurenciji, na Evropskom prvenstvu u Beogradu. Prethodno je Kinđe bio “zlatni” na Evropskom kadetskom prvenstvu u Gorici (1971), Evropskom juniorskom prvenstvu u Zadru (1972) i Mediteranskim igrama u Alžiru (1975).

No, put do prve velike seniorske titule bio je posut trnjem. Iako je bio najbolji igrač zlatne kadetske i juniorske selekcije Jugoslavije, Kinđe se nije našao u ekipi koja je 1973. godine osvojila titulu evropskog prvaka u Barceloni.

“Kada se 1973. nisam našao na spisku selektora za Evropsko prvenstvo u Barceloni, mada mi nije bilo jasno zašto sam mimoiđen, nisam se mnogo sekirao. Imao sam 19 godina, govorio sam sebi ‘ima vremena’. Pošto su moji drugovi iz juniorske reprezentacije, Dragan Kićanović i Željko Jerkov, igrali za najbolji državni tim već u Barceloni (Jerkov i pored toga što je u sezoni 1972-73 pauzirao, jer nije dobio ispisnicu za Jugoplastiku), vjerovao sam i ja da ću uskoro postati reprezentativac, da moj put do cilja neće biti dug”, govorio je Delibašić.

Naredno takmičenje bilo je Svjetsko prvenstvo u Portoriku (1974), nedugo nakon završetka sezone (1973-74) u kojoj je Mirza Delibašić bio drugi najbolji igrač Prvenstva Jugoslavije (iza Krešimira Ćosića) i najzaslužniji za senzacionalni plasman mlade ekipe Bosne na četvrto mjesto. Niko nije očekivao da će Kinđe još jednom “izvisiti”, pogotovo što je bio među putnicima za “Mundobasket”.

“Selektor Mirko Novosel vodi u Portoriko 13 igrača, a može igrati samo 12 košarkaša. Ko će otpasti?”, Kinđeta je upitala majka Duda, koja je zajedno s Mirzinim ocem Izetom, ispraćala sina na beogradskom aerodromu.

“Siguran sam da ja neću, jer sam na pripremama bio odličan”, samouvjereno je odgovorio Delibašić. No, pokazalo se da je baš on bio prekobrojan. Novosel se pravdao da je, zbog “deficita” pod košem, želio povesti još jednog centra nauštrb beka, pa je odabrao visokog Žarka Kneževića umjesto Mirze Delibašića.

“Kada se nisam našao među 12-oricom odabranih ni na Svjetskom prvenstvu u Portoriku, bilo mi je veoma teško, bio sam razočaran. Prethodnu sezonu (1973-74) odigrao sam u velikom stilu, možda najbolje u karijeri, imao sam 20 godina i bio pun elana, ambicija. Smatrao sam da treba da igram i nisam se mogao oteti utisku da sam neopravdano zapostavljen. Pogotovo što sam i na turneji po SAD-u, neposredno pred to Svjetsko prvenstvo, igrao veoma dobro. Ali, dva dana pred početak nadmetanja najboljih košarkaša svijeta u San Juanu, saopšteno je da sam – prekobrojan. Ostao sam sa reprezentacijom do kraja šampionata, ali samo kao posmatrač”, s dosta gorčine se prisjećao Kinđe.

Vijest iz Portorika da Mirza Delibašić neće biti akter Svjetskog prvenstva brzinom munje proširila se do Sarajeva. Košarkaški klub Bosna odmah šalje telegram svom najboljem igraču: “Mi smo uz tebe. Najbolji si”.

Kinđe je pričao da ga je taj telegram smirio, iako trener Bosne Bogdan Tanjević nije zaboravio prvi naredni susret s Delibašićem. Seniorska reprezentacija vraćala se sa Svjetskog prvenstva u Portoriku, a omladinska, čiji je selektor bio Boša, išla na Evropski šampionat u Francuskoj. Kada su se na beogradskom aerodoromu susreli učitelj i učenik, Mirza je zaplakao…

Prošlo je 11 mjeseci od gorke pilule u Portoriku, na redu je bilo Evropsko prvenstvo, čiji je domaćin bila Jugoslavija u prvoj polovini juna 1975. Ovaj put Novosel nije mogao zaobići Mirzu Delibašića, pogotovo što je želio ekipu sa pet bekova i četiri centra, pa je Kinđe pozvan umjesto Miluna Marovića.

Utakmice grupne faze (od 7. do 9. juna), reprezentacija Jugoslavije igrala je na splitskim Gripama, gdje su ubjedljivo savladane selekcije Nizozemska (102:76), Turske (92:65) i Italije (83:69). Uslijedio je prelazak u Beograd, gdje su na programu bile utakmice finalne grupe.

Za razliku od grupne faze, kada je igrao na “kašičicu”, Delibašić je u “Pioniru” dobio znatno više prilike da pokaže svoj raskošni talent. U pobjedi nad Španijom (98:76), Kinđe je ugradio 13 poena, da bi u trijumfu protiv Čehoslovačke (84:68), zajedno s Jerkovom, bio najbolji strijelac Plavih (14 poena). I u trijumfu nad Bugarskom (105:76) Delibašić je dao značajan doprinos sa 13 poena.

Ostala je još odlučujuća utakmica za zlatnu medalju – meč protiv SSSR-a, na današnji dan, 15. juna 1975. u paklenoj atmosferi prepunog “Pionira”. Bio je to okršaj zvaničnog evropskog protiv svjetskog i olimpijskog prvaka, duel sjajnih igrača i ponajboljih evropskih trenera Mirka Novosela i Vladimira Kondrašina.

Početak je pripao Sovjetima, da bi u 8. minutu Jugoslavija preuzela vodstvo (20:18) koje će održavati do kraja. Na krilima Ćosića i Kićanovića prednost Plavih narasla je na +13 (34:21) u 13. minutu, no Zbornaja se do odmora vraća na dostižnih 44:37.

Slična priča dešavala se i u nastavku: Jugoslavija bi se odvajala, najviše na +10 (59:49), Sovjeti uvijek vraćali zahvaljujući Sergeju Belovu i Aleksandru Saljnikovu. Legendarni Kazahstanac Alžan Žarmuhamedov, jedan od junaka nezaboravne pobjede SSSR-a nad SAD-om na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine, u posljednjem minutu beogradskog finala smanjio je prednost Plavih na 86:84.

Potom su Sovjeti propustili priliku da izjednače rezultat, dok su na suprotnoj strani Kićanović (iz igre) i Dalipagić (s linije slobodnih bacanja) bili precizni za konačnih 90:84 i veliki trijumf Jugoslavije. Bila je to druga titula evropskog prvaka za reprezentaciju Jugoslavije i prvi veliki naslov za najboljeg bh. sportistu Mirzu Delibašića.

U finalu je Kinđe Sovjetima ubacio šest poena, ukupno 58 na Evropskom prvenstvu i s prosjekom od 8,3 koševa po utakmici dao doprinos osvajanju zlata. Uslijedile su Kinđetove godine pobjeda i slave, još jedna titula prvaka Evrope (1977), prvi naslov prvaka svijeta (1978), klupskog prvaka Evrope (1979), olimpijsko zlato (1980) i titula klupskog prvaka svijeta s Realom (1982). A sve je počelo gorkom pilulom u Portoriku…

Jugoslavija – SSSR 90:84 (44:37)

Beograd, 15. juni 1975. Dvorana Pionir. Gledalaca: 6.000: Sudije: Richardson (SAD), Rae (Kanada). Pet ličnih grešaka: Jelovac (37); A. Belov (32), Saljnikov (35), Žigilij (39), Jedeško (40).

JUGOSLAVIJA: Tvrdić, Kićanović 22, Jelovac 9, Žižić 5, Jerkov 1, Kapičić, Slavnić 12, Ćosić, Šolman 2, Plećaš 10, Dalipagić 11, Delibašić 6. Selektor: Mirko Novosel.

SSSR: Boljšakov, Pavlov, Miloserdov, Saljnikov 17, Bološev, Jedeško 14, S. Belov 29, Sidjakin, Žarmuhamedov 4, Korkija 5, A. Belov 9, Žigilij 6. Selektor: Vladimir Kondrašin.

mirza delibasic
KOMENTARI

KOMENTARI