Sport Centar

Koliko danas vrijede porazi i pobjede na Grbavici: Dva lica Željinih proljeća

Navijači Željezničara su, u ovih dvadeset i kusur godina, od kada se igra takmičenje u Bosni i Hercegovini uveli među sobom izraz "Plavo proljeće". Razlog je jednostavan, Željo je nakon rata osvojio šest šampionskih titule, počev od one prve, historijske, kada su 5. juna 1998. godine savladali Sarajevo na Koševu golom Hadisa Zubanovića u samom finišu meča.

Koliko danas vrijede porazi i pobjede na Grbavici: Dva lica Željinih proljeća

Navijači Željezničara su, u ovih dvadeset i kusur godina, od kada se igra takmičenje u Bosni i Hercegovini uveli među sobom izraz “Plavo proljeće”. Razlog je jednostavan, Željo je nakon rata osvojio šest šampionskih titula, počev od one prve, historijske, kada su 5. juna 1998. godine savladali Sarajevo na Koševu golom Hadisa Zubanovića u samom finišu meča.

Većina ostalih došla je upravo sjajnim igrama u proljetnom dijelu, kada su ostavljali svoje protivnike i osvajali trofeje, šest šampionskih i šest kupova.

Ipak, proljeće ima sasvim drugačiji značaj kada je u pitanju evropska historija Željezničara. Proljeće je bilo kobno u dva navrata za Plave, kada su 1972. godine eliminirani u četvrtfinalu Kupa UEFA, te 1985. godine kada su ispali u polufinalu istog takmičenja. Oba puta Željezničaru su sudbinu zapečatili Mađari, Ferencvaros 1972. godine i Videoton, 1985. godine.

Željini “dinamit momci” koje je trenirao Milan Ribar (sezonu u Jugoslaviji završili su na drugom mjestu iza Hajduka) stigli su do četvrtfinala Kupa UEFA nakon što su eliminirali Club Brugge (Belgija), Bolognu (Italija) i St. Johnston (Škotska).

U martu 1972. godine Plavi su igrali četvtfinalne mečeve protiv Ferencvarosa. Sve je bilo kao iz snova, dobili su prvi meč u Budimpešti 2:1, a onda, u revanšu koji se igrao na Koševu, poveli golom Edina Spreče. Bukvalno zakoračili u polufinale.

No, tako nisu mislili Mađari, preokrenuli su na 2:1, a putnika u polufinale odlučivali su penali. Igrači Ferencvaroša zabili su svih pet golova, a za Želju nije pogodio Božidar Boško Janković. Trofej je na kraju osvojio engleski Tottenham.

Nešto kasnije te 1972. godine, fenomenalna Ribarova generacija osvojila je prvi, i za Željezničar jedini put, titulu prvaka Jugoslavije.

Početnu jedanaestorku znao je svaki navijač Želje izbiflati i da ga probudite usred noći. Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo, Deraković, čak su muzikalniji mogli i lijepo izrecitirati.

Iako se, nakon 1985. godine, generacija Ivice Osima koja je igrala polufinale Kupa UEFA najčešće spominjala kao najbolja Željina svih vremena, teško je reći da su nadmašili svoje prethodnike.

Ribarova ekipa bila je prvak Jugoslavije, što nikada niti jednoj drugoj generaciji nije pošlo za nogom, a igrali su i četvrtfinale Kupa UEFA. Ipak, osamdesetih godina bilo je mnogo više medijske pažnje, a i logično je da se ono što je novije više pamti.

Tako sigurno sada ima dosta mlađih navijača Želje koji će svijetla obraza najvećim u historiji nazvati šampione iz 1998. koje je trenirao Enver Hadžiabdić, ili one iz dvije ere Amara Osima, osvajače trostruke krune 2001. (tada su osvojili i Super kup) ili duple krune 2012. godine. I svi su u pravu, svakom je najveća ona koju on tako doživi.

Da se vratimo nesretnim Željinim evropskim proljećima. Ako je ono 1972. godine bilo bolno, 13 godina kasnije bilo je možda i bolnije.

Željina mašina, pod trenerskom palicom Ivice Osima, mljela je sve ispred sebe, pali su Sliven (Bugarska), Sion (Švicarska), Universitatea (Rumunija) i Dinamo Minsk (SSSR). Nažalost, 24. aprila stigao je Videoton, famozni Jozef Cuhai i njegov, jedini u životu, pogodak za svoj klub odveo je Mađare u finale s velikim Realom.

Iako su u prvoj utakmici u Mađarskoj poraženi 1:3, Plavi su i na toj utakmici imali dosta šansi. A koliko su ih tek imali na uzvratu na Grbavici. Imali su i vodstvo, 2:0, prolazak u finale koji je znači meč s Realom. Sve je to palo u vodu u 87. minuti, Cuhaijevim pogotkom, koji je zaustavio jednu sjajnu generaciju da ode možda čak i do samog kraja.

I oni su bili za recitacije. Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Komšić, Čilić, Bahtić, Škoro, Mihajlović, Baždarević, Nikić. Igrali su još i Samardžija, Ćurić.

U uzvratu na Grbavici zbog žutih kartona nije bilo Radmila Mihajlovića, koji je uvjeren da bi Željo prošao da je on bio na terenu. Vrlo vjerovatno i bi, jer jedini strijelac het-trika u gradskim derbijima Želje i Sarajeva, bio je cenatrfor svjetske klase.

Pričao je tadašnji fizoterapeut Želje, Markica Kukrić, da nikada sebi neće oprostiti što tada nije ušao na teren da ukaže pomoć jednom igraču koji se žalio na povredu, čini mi se Samardžiji.

Iako mu sudija nije dao znak, njegov ulazak na teren prekinuo bi meč, a s tim i akciju iz koje je Videoton postigao gol. Bolje da nije, jednostavno je suđeno bilo da se ta utakmica pamti po sportskoj tragediji koju je bolovala čitava Jugoslavija koja je tada navijala za Želju.

Ribarovu generaciju nisam upamtio, rođen sam baš te godine kada su osvojili titulu, a ova Osimova ostala mi je u nezaboravnom sjećanju. Taj poraz od Videotona jeste bio bolan, ali nekako je u tom kontekstu Željinog bitka itekako imao smisla.

Željezničar je bio radnički klub koji je uvijek nekako prkosio velikanima, jugoslovenskoj velikoj četvorki Zvezdi, Partizanu, Dinamu i Hajduku, i bilo je ogromno kada ih pobijedi ili se s njima bori za vrh. Porazi su bili bolni, ali su bili realnost s kojom se živjelo.

Danas je situacija potpuno drugačija. Moja generacija nije do 1998. godine znala šta znači biti prvak, niko o tome nije ni razmišljao, ali stadion Grbavica uvijek je bio dobrano ispunjen. Čak i kada je ispadao u Drugu ligu Željo je imao više gledalaca nego mnogi prvoligaši u Jugoslaviji.

Taj osjećaj, da navijaš za klub za kojeg si gotovo uvjeren da nećeš nikada ni doživjeti da postane šampion, iščezao je nakon rata. Željo je u Bosni i Hercegovini postao dijelom onoga što je bila velika četvorka u Jugoslaviji. I to je normalno, klub je iz najvećeg grada, sa znamenitom historijom, velikim brojem navijača u čitavoj državi, ali nekako se izgubilo ono što je držalo starije generacije navijača, a to je da je svaka utakmica poseban spektakl, i da svaka pobjeda znači nešto ogromno, a poraz nešto na šta si navikao.

Sada je situacija takva da kada Željo ne osvoji titulu većina navijača smatra da je to katastrofa i da se to ne smije događati. Svaki poraz, pa čak i remi, smatra se ogromnim neuspjehom, pa je tako i radost za pobjede postala nekako drugačija nego u vrijeme kada je Željo bio klub u čiju Dolinu ćupova čak ni velikani nisu mogli doći da se “naigraju”.

Perspektiva se promijenila, danas u drugim gradovima na Želju gledaju onako kako se na Grbavici gledalo kada dolaze Dinamo, Zvezda, Hajduk ili Partizan.

Titule se osvajaju, dosta često, ali ona evropska proljeća iz marta 1972. i aprila 1985. godine vjerovatno će se prepričavati i narednih nekoliko decenija, jer baš će mnogo vremena morati proći da Željezničar, ili bilo koji drugi klub u BiH, dočeka da svoje evropske mečeve igra u proljeće.

amar osimferencvarosfkzeljeznicarivica osimmilan ribarvideoton
KOMENTARI

KOMENTARI