Sport Centar

Juventusov Dr. Jekyll i Mr. Hyde: Historija će pamtiti Allegrijevu umjetnost pobjeđivanja

Ciklusi završavaju, ali uspomene i trofeji ostaju. Jedanaest pehara ne osvaja se slučajno, čak ni u velikom Juventusu.

Juventusov Dr. Jekyll i Mr. Hyde: Historija će pamtiti Allegrijevu umjetnost pobjeđivanja

Ciklusi završavaju, ali uspomene i trofeji ostaju. Jedanaest pehara ne osvaja se slučajno, čak ni u velikom Juventusu.

Massimiliano Allegri je od samog dolaska u Torino bio izložen nepovjerenju i kritikama. Uvijek je postojao neko ko ga je napadao, uvijek je postojao neko ko je tražio dlaku u jajetu, neko spreman da ga diskredituje ili smanji vrijednost njegovih uspjeha.

Juventus je preuzeo u ljeto 2014. godine u jeku priprema za novu sezonu kada je Antonio Conte šokirao sve Bianconere iznenadnim odlaskom. Dočekan je neprijateljski od strane navijača, koji nisu zaboravili Allegrijeve izjave dok je predvodio Milan, nakon fantomskog gola Muntarija.

Već u svojoj prvoj godini u Juventusu pokazao je izuzetnu inteligenciju. Nastavljajući Conteov rad, ostavio je svoju ekipu u sistemu sa tri igrača u odbrani koji je naslijedio. Kasnije, u presudnim trenucima sezone, prešao je na sistem 4-3-1-2, koji se po potrebi transformisao u 4-3-3 i 4-2-3-1. Rezultat je bila dupla kruna u Italiji i finale Lige prvaka, prvo nakon 12 godina za Juve. Stara dama je trofej Kupa prvi put podigla nakon punih 20 godina, ali Barca je bila prejaka u Berlinu, iako je utisak da je pri rezultatu 1:1 Juventus izgorio od želje da postigne pobjedonosni gol, a Katalonci su to znali kazniti ubojitim polukontrama i kontrama.

Suočen sa odlascima ključnih igrača poput Andree Pirla, Artura Vidala i Carlosa Teveza te brojnim promjenama u ekipi, Allegrijev Juventus je prolazio kroz loš period u prvim mjesecima sezone 2015/16. Već do desetog kola imali su četiri poraza i bili su tek 12., a zatim, nakon derbija derbija protiv Torina, Juve je pobijedio 26 od 28 utakmica do kraja sezone i osvojio je šampionsku titulu. Bio je to jedan od najnevjerovatnijih povrataka u historiji Serije A. Iste sezone stigao je i novi trofej Kupa, a u Ligi prvaka su eliminisani od Bayerna nakon produžetaka i to nakon što su primili gol za poravnanje u sudijskoj nadoknadi.

Image result for allegri scudetto

U sezoni 2016/17 Juve je ostao bez Paula Pogbe i Alvara Morate, ali dovedeni su Miralem Pjanić, Gonzalo Higuain i Dani Alves. Scudetto je osvojen u neizvjesnoj trci sa Romom, treća dupla Kruna potvrđena je u finalu Kupa sa Lazijom, a po drugi put u samo tri sezone Allegriju je izmakla tripleta nakon poraza u finalu Lige šampiona od Reala 4:1. Šta se desilo sa Juventusom u drugom poluvremenu i danas je mnogima nejasno. Spominjala se i svađa igrača u svlačionici, a možda će nakon Maxovog odlaska i te pojedinosti vremenom biti otkrivene.

Četvrta uzastopna dupla kruna bila je historijsko dostignuće u sezoni 2017/18. Allegri je postao prvi trener u Evropi koji je stigao do takvog podviga. Nakon taktičkog “masterpiecea” u revanšu osmine finala Lige prvaka protiv Tottenhama, malo je nedostajalo da napravi neviđeno čudo i nadoknadi tri gola zaostatka na Santigao Bernabeu protiv Reala. Juve je vodio 0:3, ali je engleski arbitar Michael Oliver uzeo stvari u svoje ruke, dosudivši penal u sudijskoj nadoknadi koji je odveo Kraljeve dalje. Nakon dva izgubljena finala Lige prvaka, Juve je po drugi put pod Allegrijevim vodstvom eliminisan u sudijskom vremenu.

U modernom fudbalu trenerski ciklusi obično traju tri godine. Max je punih pet godina proveo u Juventusu, a prije desetak dana stigla je i zvanična potvrda da će na kraju sezone napustiti Staru damu. Nije bilo neočekivano.

Peti uzastopni Scudetto jednostavno nije bio dovoljan za klub koji bilježi konstantnu ekspanziju na svim poljima. Ispadanje od Ajaxa u Ligi prvaka bilo je previše za ekipu koja je u pohodu na toliko željeni naslov Lige prvaka dovela i jednog Cristiana Ronalda. Čak se i ne radi toliko o samoj eliminaciji, već o načinu igre, pitanjima kako i zašto? Ruku na srce, Allegrijev Juventus u posljednje dvije godine nije igrao dobar fudbal, uprkos značjanim pojačanjima. Sve se svelo na inspiraciju pojedinaca, podizanju nivoa igre u pojedinim fazama utakmica i prilagođavanja protivniku.

Iako nije bio trenerski revolucionar kao što su Guardiola ili Klopp, već tradicionalni predstavnik italijanske trenerske škole, sa pomalo “konzervativnom” interpretacijom fudbala, teško je sa sigurnošću tvrditi da u današnjem fudbalu postoji bolji trener od Maxa Allegrija. Ako ništa, među svim stručnjacima, većeg pragmatičara od Allegrija jednostavno nema. Za razliku od drugih pravio je hljeb sa brašnom koje je imao raspolaganju, a rezultat je uvijek bio isti. Allegijev hljeb bio je konstantno dobar.

Ako zanemarimo sve trofeje koje je osvojio tokom pet sezona u Torinu najveći rast Juventusa pod Allegrijijevim vodstvom veže se za karakter i povratak klupskog identiteta u evropskim okvirima, koji je Stara dama izgubila nakon izbacivanja u Seriju B 2006. godine. Ono što ni Conte nije uspio, Allegriju je u kratkom vremenskom ruku pošlo za rukom. Bogati engleski klubovi, dominanantni španski dvojac i minhenski Bayern činili su se nedostižni prije samo nekoliko godina, a Juventus ne samo da je smanjio jaz, nego je došao do nivoa na kojem se ravnopravno nadmeće s njima.

Max se prilagođavao svakoj vrsti izazova i realnosti, čak i kada je ostajao bez ključnih igrača koje je Juve o tom trenutku morao prodavati. Bio je Juventusov Dr. Jekyll i Mr. Hyde. Uvijek razapet između izvanrednih rezultata i često neubjedljive igre koju je prezentovala njegova ekipa, što je polariziralo i fanove Stare dame kada su u pitanju mišljenja o ovome toskanskom stručnjaku.

“Pobjeda nije važna, to je jedina stvar koja se računa”, čuvena je rečenica legendarnog Giampiera Bonipertija koja je postala klupski moto i savršeno utjelovljuje umjetnost pobjeđivanja i dio DNK torinskog giganta, koji nikada naročito nije plijenio igrom, ali je u svijetu fudbala postao gotovo jedinstven sinonim za pobjedu.

Allegri je u svom mandatu Bonipertijeve riječi pretvorio u djelo kao gotovo nijedan trener prije njega. Gledajući u procentima omjer utakmica i pobjeda, najuspješniji je trener u historiji kluba sa čak 71% mečeva u kojima je njegova ekipa slavila. Sa 11 trofeja treći je najtrofejniji trener Juventusa iza Giovannija Trapattonija sa 14 i Marcella Lippija sa 13 titula, a da je osvojio Ligu prvaka vjerovatno bi se već sad o njemu govorilo kao o najvećem ikada!

Kao malo koji klub na svijetu, Juventus je uvijek insitirao na radnoj etici i jasnom sistemu vrijednosti, koje moraju dijeliti i fudbaleri i treneri. Zbog toga, bez obzira na kvalitet i znanje, biti dio ovoga kluba je privlegija kojoj nisu svi dorasli. Max Allegri jeste, a kada se sistem vrijednosti trenera i kluba podudaraju, rezultat je neizbrisivo mjesto u historiji. Bez obzira na česta osporavanja, pa čak iako mnogi sebi za pravo daju da njegove rezultate uzimaju “zdravo za gotovo”, Allegri je postigao takve uspjehe koje će biti gotovo nemoguće ponoviti i nadmašiti.

Možda je Juventus odlaskom Allegrija odlučio da se genetski promijeni i poduzima korake u tom pravcu. Možda više ni pobjeda nije toliko bitna koliko zabava koju traže navijači, jer fudbal je odavno samo biznis i to najunosniji, ali promjena zahtjeva svakodnevnu posvećenost, zajednički cilj svakog pojedinca i rezultati takvog složenog procesa tek mogu biti vidljivi na duže staze.

U međuvremenu, Juventusova obaveza će ostati da pobjeđuje po svaku cijenu, a niko to nije bolje radio od Maxa i tek će vrijeme potvrditi njegovu stvarnu veličinu i mjesto u historiji. Veliki trener je otišao, koji je pobjeđivao. Otišao je gospodin koji je na jedinstven način, lucidnim i ironičnim, gotovo nikad kontroverznim komentarima, bio perfektan u demonstriranju Juventusovog besprijekornog stila.

“Vincere non è importante, è l'unica cosa che conta”.

juventusmassimiliano allegri
KOMENTARI

KOMENTARI