Sport Centar

Igraj muški: Antetokounmpo i Bucksi, konačni pobjednici u eri NBA supertimova

“Ovo je moj dom, ovo je moj grad. Sretan sam što ću biti igrač Bucksa narednih pet godina. Učinimo nešto da one znače”, izgovorio je Giannis Antetokounmpo kada je u decembru prošle godine potpisao novi ugovor sa Milwaukee Bucksima.

Igraj muški: Antetokounmpo i Bucksi, konačni pobjednici u eri NBA supertimova

“Ovo je moj dom, ovo je moj grad. Sretan sam što ću biti igrač Bucksa narednih pet godina. Učinimo nešto da one znače”, izgovorio je Giannis Antetokounmpo kada je u decembru prošle godine potpisao novi ugovor sa Milwaukee Bucksima.

Mnoge NBA zvijezde najvišeg kalibra, kategorija kojoj svakako pripada i ovaj grčki košarkaš od 211 centimetara i 110 kilograma mišića, u sličnoj situaciji bi pobjegle glavom bez obzira.

Milwaukee je jedna od najnepoželjnijih destinacija u NBA ligi, franšiza koju superstarovi poput Jamesa Hardena ili Anthonyja Davisa zaobilaze u širokom luku kada se otvaraju pregovori o potencijalnim prelascima. Grad na sjeveru Sjedinjenih Država malo je kome privlačan u odnosu na neka druga sjedišta profesionalnih košarkaških ekipa – Los Anđeles, Njujork, Majami…

Bucksi su stoga već decenijama osuđeni na prosječnost. Prvu (i donedavno jedinu) šampionsku titulu osvojili su prije tačno 50 godina nakon što su u prethodnoj sezoni na draftu izabrali legendarnog Kareema Abdul-Jabbara (tada se još zvao Lew Alcindor). No, za razliku od Antetokounmpa, tadašnji centar Milwaukeeja je imao sreću da uz sebe ima još jednu veliku zvijezdu, Oscara Robertsona.

Otkako je 2013. stigao među Jelene, kao 15. pick, Antetokounmpo nije imao saigrača kojeg je krasio status superstara. Batman bez Robina.

I znao je da će teško dobiti više municije u svlačionici, pogotovo nakon serije promašenih poteza klupske uprave. To je više nego dovoljno dobar razlog da ode, ako već želi osvojiti trofej.

Ostao je. Nije, poput LeBrona Jamesa 2010. godine, “odnio svoj talenat” negdje drugo. U neku potentniju ekipu, veću sredinu, s većim tržištem… Tamo gdje će imati zvučna imena oko sebe i veće šanse za titulu. Ne. Sunce tuđeg neba za njega je svako koje ne sija iznad grada u Viskonsinu.

Možda se želio na taj način zahvaliti klubu koji ga je izabrao na draftu. Do dolaska u Milwaukee njegova porodica nije živjela lagodno, bili su nigerijski imigranti koji po surovim ulicama Atine, rodnom mjestu Giannisa i trojice njegove braće, traže posao. Za koru hljeba, Giannis i braća su prodavali plastične naočale i CD-ove.

Košarka je bila izlaz. Još od onih dana u trećeligašu Filathlitikosu znao je da to može biti slamka spasa. Vrata prema snovima. Zato se i “ubijao” od treninga. Nema popuštanja, pogotovo prema samom sebi.

Za tu luđačku radnu etiku koja je krasila Antetokounmpa autor ovih redova prvi put je čuo od Mirze Teletovića, tokom diskusije u zajedničkom društvu.

“Da bi bio kao Giannis, moraš trenirati kao Giannis”, konstatovao je bivši kapiten reprezentacije BiH.

Teletović je nešto manje od tri sezone trenirao i igrao s košarkašem kojeg su američki mediji prozvali The Greek Freak, kako bi sebi olakšali posao i spasili se od izgovaranja komplikovanog prezima. Poput mnogih koji su imali priliku upoznati Antetokounmpa, zapanjio se njegovom predanošću, spremnosti da se odrekne mnogih stvari kako bi bio među najboljima na planeti.

I ne samo to. Giannisova najveća opsesija je šampionski prsten. Baš zbog toga je mnoge iznenadila lanjska odluka o ostanku među Bucksima.

Niko im nije vjerovao, poslije toliko protraćenih sezona sa megazvijezdom u timu. Grk je vjerovao. U Khrisa Middletona. Jrue Holidaya. Brooka Lopeza. Trenera Mikea Budenholzera. Pa i tog Bobbyja Portisa, koji je na koncu pružio očaravajuću partiju u posljednjoj ovosezonskoj NBA utakmici, ovoj sinoćnjoj koju je Milwaukee zaključio trijumfom za 4-2 u finalnoj seriji protiv Phoenixa.

Utakmici u kojoj je blistao Giannis Antetokounmpo. Pedeset poena. Slobodna bacanja, toliko osporavani element njegove igre, pucao je nevjerovatnih 17-19. Kao da je duh Stepha Curryja ušao u njega.

Igrao je muški, kao i cijele sezone, uostalom. Odnosno svih ovih godina. Uporno prkosi košarkaškom trendu prema kojem je nemoguće računati na velike rezultate bez “snajperista” iza linije za tri poena. U mečevima finala trojke je šutirao 3-15. Možda ne igra lijepo, za svačiju dušu, ali ta dominacija u reketu i nezaustavljivi eurostep prodor kriju svojevrsnu poetiku čovjeka kojeg, prije svega drugog, definiše ubitačni rad.

Svoju etiku prenio je i na ostale Buckse. Kako drugačije objasniti onu odbranu krvavih koljena protiv Sunsa – ginuo je Giannis, skakao, izlazio na šuteve, lupao blokade… Ali, ginuo je i Milwaukee. U eri supertimova pokazali su šta zapravo znači biti supertim. Nije bitno koliko imate velikih zvijezdi, već koliko ste veliki kao ekipa.

Ovo može biti i početak dinastije. Antetokounmpo ima 26 godina. James i Jordan su imali po 27 kada su osvojili prve titule. Najkorisniji igrač (MVP) ovogodišnjeg NBA finala je zgrabio svoj san i nema ga namjeru tek tako pustiti. Jer zna koliko je znoja uložio da bude ovdje gdje je danas. To je, uostalom, potcrtao u izjavi nakon osvojenog trofeja:

“Nadam se da sam ljudima dao nadu da nešto može da se uradi. Prije osam i po godina moja mama je prodavala stvari na ulici, a sada sam na vrhu vrhova. Presretan sam. Čak i da više nikad ne sjednem ovdje ovako za ovim stolom, sve je u redu. Svi treba da vjeruju u svoje snove”.

giannis antetokounmpolebron jamesmilwaukee bucksphoenix suns
KOMENTARI

KOMENTARI