Sport Centar

Hronologija neuspjeha: Juventusovo neobjašnjivo prokletstvo u finalima Lige prvaka

Dok navijači Benfice imaju objašnjenje za svoje prokletstvo u finalima evropskih takmičenja, prisjećajući se kletve Bele Guttmanna, za Juventus ostaje potpuno mističan razlog njihovih posrtaja u borbi za najvažnije trofeje na Starom kontinetnu.

Hronologija neuspjeha: Juventusovo neobjašnjivo prokletstvo u finalima Lige prvaka

Dok navijači Benfice imaju objašnjenje za svoje prokletstvo u finalima evropskih takmičenja, prisjećajući se kletve Bele Guttmanna, za Juventus ostaje potpuno mističan razlog njihovih posrtaja u borbi za najvažnije trofeje na Starom kontinetnu.

Priča o Guttmannovoj Benfici poznata je svim istinskim ljubiteljima fudbala. On je sa lisabonskim Orlovima osvojio dvije uzastopne titule prvaka Evrope – 1961. i 1962. godine nakon čega je tražio povišicu plate, ali ga je Uprava kluba hladno i bahato odbila.

Mađarski trener je odlazeći “bacio” kletvu, kazavši da “ni za 100 godina Benfica neće osvojiti neki evropski trofej”. Nije pomoglo ni što je Eusebio 1990. uoči finala Kupa prvaka sa Milanom u Beču otišao na jevrejsko groblje, gdje je 1981. pokopan Bella Guttmann, kleknuo na njegov grob i zamolio za oproštaj. U narednih osam evropskih finala od 1962. godine (pet u Ligi prvaka) Benfica je poražena.

Neko bi pomislio da gore od toga ne može, ali onda se sjetite Juventusa. U njihovom slučaju ne postoji nikakva znana kletva, a čak i onaj racionalni dio teško je dokučiv, jer je Juve gubio i finala u kojima je sve bilo na njegovoj strani.

Players Management on Twitter: "Ajax-Juventus,1973. European Cup ...

Počelo je u Kupu velesajamskih gradova (preteča Kupa UEFA) kada je 1965. Juve u finalu Torinu poražen od Ferencvarosa 0:1. Šest godina kasnije u istom takmičenju Leeds je bio bolji u dvomeču zbog gola u gostima (2:2, 1:1).

Prvo finale Kupa šampiona (Lige prvaka) Juventus je igrao 1973. godine protiv Ajaxa u Beogradu.

Iako je veći dio navijača bio na strani Stare dame, to joj nije pomoglo. Tadašnji Ajax – jedan od najvećih timova svih vremena predvođen Cruijffom, Krolom, Neeskensom i ostalim zvijezdama, pobijedio je golom Johnnyja Repa. Poraz u prvom finalu bio je bolan, ali ne i neočekivan.

Iste godine Juventus je umjesto Ajaxa nastupio u finalu Interkontinentalnog kupa protiv Independientea, jer Kopljanici nisu željeli meč protiv Argentinaca sa kojima su se sastali i godinu dana ranije, gdje su uprkos osvajanju trofeja dobili prave batine.

Juve je kao vicešampion Evrope uskočio umjesto njih, a meč koji se igrao u Rimu protekao je potpunoj dominaciji Stare dame. Dvije prečke, promašeni penal Cuccureddua i kazna deset minuta prije kraja. Iz gotovo jedinog pravog napada Independiente je postigao pogodak i osvojio trofej.

Deset godina kasnije Trapattonijev Juventus uspio je izboriti novo finale Kupa šampiona u Atini, protiv Hamburga.

Zoff, Gentile, Cabrini, Bonini, Brio, Scirea, Bettega, Tardelli, Rossi, Platini i Boniek bili su svojevrsni dream team. Mahom igrači koji su 1982. godine sa Italijom bili prvaci svijeta, uz dva superstara Platinija i Bonieka, davali su Juventusu jasnu ulogu favorita. Bianconeri su ipak podbacili i gol Felixa Magatha u 9. minuti donio je disiplinovanim Nijemcima trofej. Uprkos nesumnjivoj kvaliteti sastava, Stara dama je ponovo ostala kratkih rukava.

Konačno, 1985. godine Juventus će doći do toliko željene titule evropskog prvaka, ali u najtragičnijoj noći evropskog fudbala u historiji nije bilo razloga za slavlje. Gol Platnija iz penala protiv Liverpoola, ali i 39 izgubljenih navijačkih života u neredima na Heyselu potpuno su zasjenili pobjedu.

UEFA President Michel Platini still shaken 30 years after Heysel ...

Kup prvaka je promijenio ime i format takmičenja 1992. godine, a prvo finale novoformirane Lige prvaka Juventus je igrao četiri godine kasnije u Rimu protiv Ajaxa.

Ekipa Marcela Lippija bila je daleko bolji rival i trebala je glatko pobijediti, a na kraju su strepili sve do penala (1:1 u regularnom dijelu i nakon produžetaka).

Ko bi tada pomislio da će odlučujući jedanaesterac Vladimira Jugovića i 24 godine kasnije biti highlight koji će Juventini vrtiti u svojim glavama, prisjećajući se posljednjeg trofeja u Ligi prvaka…

Prokletstvo je, činilo se, prevaziđeno sa te dvije titule, ali u stvarnosti je tek počelo.

U sezoni 1996/97 Juve je ponovo stigao do finala Lige prvaka, a kao branilac titule igrao je sa Borussijom Dortmund u Minhenu.

Milioneri sastavljeni od Juventusovih “otpadaka” kao što su Andreas Möller, Stefan Reuter, Jürgen Kohler i Paulo Sousa, imali su dobru ekipu, ali tim iz Torina je bio favorit sa Zinedinem Zidaneom, Christianom Vierijem, Cirom Ferrarom, Alenom Bokšićem, rovitim Alessandrom Del Pierom koji je bio na klupi…

Borussija je faktički dva puta prešla centar u prvom poluvremenu i izvela dva kornera nakon kojih je Karl-Heinz Riedle dao golove za vodstvo od 2:0.

Juve je promašio sijaset šansi, uzaludan je bio i čaroban gol petom Del Piera. Samo što je ušao u igru Lars Ricken je zapečatio sudbinu Bianconera postigavši gotovo gol sa centra za konačnih 3:1. Za Juventus je to bilo treće izgubljeno finale LP, drugo protiv njemačkih ekipa.

Lippijev tim bio je na vrhunucu 1998. godine, plasiravši se treći put zaredom u finale Lige prvaka, a iza sebe je imao tri titule u četiri sezone u Seriji A.

U Amsterdamu su igrali protiv Reala koji je u španskoj La Ligi završio na četvrtom mjestu, a 32 godine nije bio prvak Evrope. Napadački trio Inzaghi, Del Piero i Zidane je te sezone igrao fenomenalno i Juventus je ponovo bio favorit.

Juve je bio nešto bolji, ali gol Mijatovića iz odbijanca kojem je prethodio ofsajd u 66. minuti, ponovo je ugasio snove Juventina. Kasnije će se saznati i da je udarni trio Stare dame igrao povrijeđen u finalu koje je ponovo nekako izmaklo.

Prije tri uzastopna finala Lige prvaka, Juventus je igrao i finale Kupa UEFA 1995. godine protiv Parme. Istog rivala kojeg je dobio u oba ligaška meča te sezone (3:1, 4:0) i oba meča finala Kupa Italije (1:0, 2:0).

Svejedno, u finalu su se okliznuli. Presudio je još jedan Juventusov “otpadak” Dino Baggio koji je na Tardiniju postigao jedini gol za pobjedu Mljekaždija, a u revanšu na Meazzi (meč se igrao u Milanu zbog suspenzije Delle Alpija op.a.) postigao je izjednačujući pogodak nakon što je prethodno Gianluca Vialli dao golčinu za 1:0. Mnoštvo šansi otišlo je u nepovrat, a na kraju i trofej.

Ronaldo desperate to help Juventus end Champions League hoodoo ...

U modernoj eri fudbala nijedan klub nije igrao četiri uzastopna evropska finala, što dovoljno govori kakva je takmičarska ekipa bio Lippijev Juventus. Ali, osvojili su samo jednu Ligu prvaka, kojoj su dodali Superkup Evrope i Interkontinentalni kup.

Kada se govori o najvećim timovima svih vremena zmalo ko će spomenuti Juventus iz druge polovine devedesetih, jer se samo trofeji broje. A bili su tako moćni i prepoznatljivi… Znaju to oni koji pamte tadašnje Bianconere.

Treće uzastopno, a peto finale u historiji Juventus je izgubio 2003. godine u Mančesteru od velikog rivala Milana.

U nezanimljivom meču, bez golova, odlučivali su penali. Trezeguet, Zalayeta i Montero su promašili. Ipak, glavna asocijacija na taj finalni meč je Pavel Neved, koji nije igrao zbog suspenzije.

Čeh je te sezone bio osvajač Zlatne lopte, a u polufinalu protiv Real Madrida dobio je nesmotren žuti karton u samom finišu zbog kojeg nije igrao na Old Traffordu. Vjerovatno je to u konačnici bilo i presudno. Još jedan nevjerovatan peh.

Milan je prethodno u četvrtfinalu eliminisao Ajax golom u sudijskoj nadoknadi, zatim Inter u polufinalu zbog gola u gostima, a onda je trofej podigao boljim izvođenjem penala u finalu. To se valjda zove fortuna koja uporno mimoilazi Juventus.

Juventus se nekoliko godina oporavljao nakon afere Calciopoli ili Farsopoli kako vole reći Juventini, pa je na novo finale Lige prvaka čekao do 2015. godine.

Barcelona predvođena Messijem, Suarezom i Neymarom bila je izraziti favorit u berlinskom finalu i dominirala je. Ipak, kada je Alvaro Morata izjednačio na 1:1 stvari su se preokrenule. Juve je počeo da pritiska. Tevez je promašio udarac iz kojeg obično ne griješi sa vrha šesanesterca, a Juve je potom kažnjen iz dvije kontre. Možda je i Cüneyt Çakır propustio da svira penal nad Paulom Pogbom, ali pobjeda Blaugrane u globalu je bila zaslužena.

Juventus je ponovo bio na korak od pisanja historije 2017. godine u Kardifu protiv Real Madrida. Baš kao i u finalu sa Barcom dvije godine ranije mogao je osvojiti tripletu, ali ovoga puta nije bio autsajder.

Čak su se Bianconerima davale nešto veće šanse od Kraljeva. Juve je bio bolji u prvom dijelu. Udarac Miralema Pjanića nevjerovatno je zaustavio Keylor Navas i možda je već to već bio znak da će još jednom biti sve naopako. Ronaldo je doveo Real u vodstvo, ali Mandžukić je vratio nadu eurogolom.

U drugom poluvremenu potpuni raspad sistema. Neobjašnjivo je kako je Juventus pao fizički i mentalno, bukvalno se ugasio. Kumovao je tome i drugi gol Casemira koji je potpuno demoralisao izabranike Massimiliana Allegrija. Brazilac je šutirao sa 25 metara, lopta je zakačila Samija Khediru i završila u mreži. Bianconeri su klonuli, a Ronaldo i Asensio dokrajčili su Staru damu.

Taman kad pomisliš da su sve pehove ispucali, za Juve se nađe neki novi. Peti uzastopni poraz u finalima Lige prvaka, sedmi u historiji. Negativni rekord koji je teško objašnjiv za jedan takav klub.

Juve, Dybala e la notte di Cardiff: Kroos e l'Argentina dietro al ...

Teško je govoriti o gubitničkom mentalitetu, jer to je tim koji je kroz kompetnu historiju pokazao da zna pobjeđivati kao rijetko ko, čak i kada igra ispod nivoa. Klub koji je u svojim redovima uvijek imao velike šampione. Dovoljno je reći da je Juventus iznjedrio najviše svjetskih prvaka u historiji fudbala (25).

Stara dama je prvi klub u Evropi koji je ubjedinio sva tri najveća evropska trofeja (Liga prvaka, Kup UEFA, Kup Kupova) i jedini klub na svijetu koji u svom vlasništvu ima sve moguće kontinentalne i interkontinentalne trofeje, računajući da su osvojili i Intertoto kup 1999. godine.

Juventus je uz Bayern jedini klub koji je u posljednjih 50 godina u svakoj deceniji igrao finale Lige prvaka. Kontinutet, dakle, postoji u svim segmentima. Veliki igrači, velike evropske pobjede, brojni domaći trofeji… ali Liga prvaka je neobjašnjivo izmicala.

Nakon sedam poraza u devet finala, pravo je pitanje šta znači i koliku vrijednost trofej Lige prvaka ima za navijače Juventusa.

Klub koji je po tradiciji rame uz rame sa neprikosnovenim Real Madridom, ima čak 11 trofeja manje u najelitnijem fudbalskom takmičenju od Kraljeva. Klub koji je gubio finala i kada je evidentno bio najbolji tim Evrope, klub kojem je sreća okretala leđa kad je to bilo najpotrebnije…

Neko prokletstvo? Vjerovatno. Uzimajući u obzir načine i okolnosti na koje su gubili, dok su drugi uz obilatu sreću skupljali trofeje prvaka Starog kontinenta. Čak je i Juventusova prva titula obilježena nezapamćenom tragedijom, a i rimsko finale protiv Ajaxa odlučeno je tek na penale.

Iako je pred njima dug i neizvjestan put do finala, možda je ovo sezona u kojoj će se sreća Stare dame konačno preokrenuti. Prije svega, jer će završiti na neuobičajen način, bez publike i u potpuno čudnom ambijentu.

Kada bi birali tim koji treba osvojiti takvu “krnju” Ligu prvaka, historija nas uči da od Juventusa vjerovatno ne postoji bolji kandidat…

juventus
KOMENTARI

KOMENTARI