Sport Centar

Džubur: Iten Training Camp je doživljaj koji nosi promjenu pogleda na život

Trčanjem se bavim zadnje četiri godine, mada sam cijeli život u sportu. Pruža mi zadovoljstvo, a daje izazove na mnogim nivoima. Pored sporta, volim da putujem.

Džubur: Iten Training Camp je doživljaj koji nosi promjenu pogleda na život

Trčanjem se bavim zadnje četiri godine, mada sam cijeli život u sportu. Pruža mi zadovoljstvo, a daje izazove na mnogim nivoima. Pored sporta, volim da putujem.

Piše: Adnan Džubur

Odavno razmišljam o putovanju u Keniju gdje sam želio spojiti aktivni odmor sa avanturom. A 2019. je godina Kenijaca u trčanju kada je Eliud Kipchoge ostvario nezamisliv uspjeh sa Ineos projektom od 1:59 minuta za maratonsku distancu. Želio sam otići na mjesto gdje on trenira i iskusiti djelić tog fascinantnog svijeta discipline i skromnosti. Istraživao sam mnoge opcije online, dok nisam ugledao “The Kenya Experience”.

Nakon samo nekoliko e-mailova upućenih profesionalnom osoblju, odlučio sam se za “Iten Training Camp – High Altitude Training Center, aka University of Champions”.

Let sa viškom putnika

Let iz Nairobija za Eldoret je bio zanimljiv jer se leti u malom avionu sa propelerima. Unutra može da stane 20ak ljudi, a zadnji red sjedišta je bio povezan kao u autobusušto je meni bilo posebno zanimljivo.

Imao sam situaciju da su prodali previše karata, pa su raspravljali o tome ko ostaje, a ko ide na sljedeći let, što je i odgodilo sam let za nekih 30 minuta. Brzo sam shvatio da je to u Keniji sve normalno. Po dolasku u Nairobi, bio sam iznenađen lošom infrastrukturom u tom gradu, međutim dolaskom u Eldoret i posmatrajući sam put do Itena, koji je trajao nekih sat i 30 minuta, uvidio sam da je Nairobi ipak najrazvijeniji grad.

Ne postoji opcija odustajanja

Po dolasku u Iten, dobili smo plan treninga, raspored obroka, te se upoznali sa trenerima i pacerima. Važna napomena je bila da zbog velike nadmorske visine krenemo polako sa treninzima zbog toga što su drugačiji srčani otkucaji na 2.400mnv.

Kenijci su jako druželjubivi, nakon treninga spretno i otvoreno prilaze i razmjenjuju informacije o treniranju. Posebno sam se sprijateljio sa Emanuelom, čiji je najbolji rezultat za polumaratonu 61 minuta. On mi je rekao većinu stvari koje ću ovdje spomenuti, a vezano za njihov način života i treniranja. Posebno sam zapamtio da zbog načina odgoja i života kod njih ne postoji opcija odustajanja, nego samo dosljednost u
trudu i radu.

Ukoliko dođe do povrede, oni smatraju da je najvažniji odmor zbog nemogućnosti plaćanja liječenja, a obavezno se masiraju (ko ima mogućnosti) nakon treninga brzine. Kod njih je životna filozofija takva da nikada ne idu linijom manjeg otpora, nego u pripremama idu maksimalno sa dužinama i sa brzinom. Npr. za polumaraton idu do 25 km dužine, a za maraton i do 45 km.

Život Kenijaca

Smatram važnim da vam dočaram svijet i način života ljudi sa kojima sam bio okružen, pa evo malo širi uvod prije nego što se dotaknem treninga i trčanja.

U Keniji živi 47 miliona stanovnika, koji pripadaju 42 plemena. U Itenu i okolici je pleme Kalendžin. Kalendžin su do uticaja Engleza živjeli od stočarstva pa se vjeruje da su dnevno znali preći od 30-50 km pješice. Također se misli da im je zbog toga fizionomija tijela drugačija, naročito kada se pogleda list koji je tik ispod koljena, znatno manji od lista bijelaca zbog čega im tijelo troši manje kisika pri trčanju. Englezi su sa sobom donijeli i poljoprivredu, tako da su Kalendžin počeli saditi povrće i od toga živjeti.

Ovo im je dalo dosta slobodnog vremena, 9-10 mjeseci od 12 u godini, što u prevodu znači vrijeme za trčanje. Svi elitni svjetski trkači su iz ovog plemena, rijetkost je vidjeti nekog predstavnika iz drugog plemena, kao što je David Rudisha iz plemena Masai.

U ovom podneblju žive sa 120 USD (oko 200 BAM) mjesečno. Većina ih se okreće trčanju zbog toga što je brza zarada (ako su brzi) u odnosu na godine koje provedu u školi. Mnogi, čak i sa visokom stručnom spremom, završe na pijaci prodajući povrće i zbog toga većina vidi budućnost u trčanju.

Novonastali problem jeste da oni trkači koji uspiju osvojiti zavidna mjesta na poznatim trkama i zarade novac, ne znaju kako da ga ulože. Najpametniji (po njima) kupe zemlju i imaju farme jer na taj način ne samo da mogu da brinu o sebi, nego i o široj zajednici.

Tri kategorije

Postoje tri tzv. kategorije trkača prema Kenijcima:

1) Eliud Kipchoge, elitni trkač (mada je on iznad svih, ali samo radi poređenja, jer i sami Kenijci kažu da je on trenutno kategorija sam za sebe, i da je lakše doći do predsjednika nego do njega) koji zarađuje preko pola miliona USD godišnje. Sa njim se više niko
ne poredi. Živi u gradu koji je oko sat vremena udaljen od Itena, gdje je i međunarodni aerodrom, pod nazivom Eldoret, gdje je izgradio kuću za svoju bližu i širu porodicu, kao i tim trkača sa kojima je okružen. Svi u kampu su izrazili želju da se upoznaju sa njim, međutim najbliže što smo do njega uspjeli doći je bilo ispred njegove kuće gdje nas je dočekao njegov prijatelj, inače uspješan dugoprugaš Felix

Limo koji je držao svjetski rekord na 15 km od novembra 2001. do novembra 2010. Ujedno je pobijedio na polumaratonu u Portugalu, pa osvojio London Marathon 2006., Chicago Marathon 2005., kao i Berlin i Roterdam 2004. (u Roterdamu je postigao svoj PB od 2:06:14). Sada se bavi poljoprivredom i imali smo priliku čuti savjete od njega.

2) Druga kategorija su oni koji trče ispod 2:10 maraton. Svi teže ka tome da istrče maraton ispod 2:10 jer tada postaju druga svjetska klasa, imaju velike kuće i imanja i tačno se u Itenu zna ko su ti trkači. Njima se plaća i tzv. appearance – dakle samo dolazak na trku, što im je značajno. Zarada za ovu klasu je nekoliko stotina hiljada dolara godišnje. Imaju i sponzore koji im prilaze zbog tih rezultata ispod 2:10.

3) Svi poslije 2:10, a do 2:20 za muškarce i 2:30 za žene – oni zarađuju od 2.000 – 10.000 USD godišnje. Njima je i to značajan iznos, ukoliko znaju kako da investiraju

Program trčanja/treninzi

Generalno svi prate isti program od 4 mjeseca. Početnici trče sa iskusnim trkačima, u grupama od po 15ak trkača. Roditelji ih finansiraju do 35. godine da žive u Itenu i da trče/treniraju (ukoliko si to mogu priuštiti). Trenutno se od 14.000 stanovnika, nalazi 4.000 elitnih trkača u Itenu.

Prvi mjesec im je tzv. loading – što znači da trče što više kilometara u sedmici. Svi imaju po dva treninga dnevno, jutarnji u 6:30 od 20ak km (pace im je obično 3:50), a popodnevni od 10ak. Petkom imaju samo jutarnji trening zbog toga što trče dužine subotom od 25-40 km. Utorkom i četvrtkom su treninzi brzine, a nakon njih oni koji si to mogu priuštiti idu na masažu koja košta 3 USD.

Važno je pomenuti da je Iten izuzetno brdovit. Žive u tzv. kontejnerima koje iznajmljuju za 30 USD mjesečno, i nerijetko se desi da imaju 3-4 cimera. Poznatiji/imućniji trkači plaćaju startnine i daju opremu talentovanim da se takmiče interno u Keniji. Nakon loadinga idu treninzi brzine i dužine. Slijepo i beskompromisno vjeruju u fartlek. Jedan njihov fartlek trening izgleda ovako: 1×1 (1’ brzo; 1’ lagano) ili 2×1.

High Altitude Training Center

High Altitute Training Center postoji od 2010. godine. U njemu su jednostavne dvokrevetne sobe sa kupatilom. U centru ima bazen, teretana i kafeterija. U toj teretani treniraju svi koji se spremaju za neko značajno svjetsko takmičenje, tipa olimpijada ove godine. U kampu smo upoznali ljude iz preko 20tak zemalja svijeta.

Među profesionalcima su i rekreativci, ne samo trkači, nego i zaljubljenici u druge discipline, sa ciljem da uče od najboljih kako bi unaprijedili sebe, ali i da steknu novo iskustvo. Cijeli program u kampu je koncipiran na dvije sedmice, naročito zbog prilagodbe na 2.400 m nadmorske visine. Naravno da postoji mogućnost da se ostane duže. Imali smo dva treninga dnevno, svaki dan, osim prva tri dana. U jutro je prvi u 6:30 i onda popodne oko 4 (u zavisnosti od vremenskih prilika). Kenijci ne vole da trče po kiši,
a sa klimatskim promjenama, kišna sezona se pomjerila i u decembar u Keniji što je jako neobično jer je tipično trajala do početka novembra.

Privikavanje, prehrana, trening

Prva tri dana smo imali trening samo jednom dnevno kako bismo se navikli na nadmorsku visinu. Treninzi su bili od 30 – 45 minuta u 6:30 u jutro. Prilagodba u prosjeku traje 3 dana i postoji mogućnost da treći dan imate glavobolju. Npr. pred put sam trčao 7 km gdje mi prosječan puls bio 135, da bi u Itenu 7 km trčao 30 sekundi sporije po km, a puls mi je bio 170. Pored toga, bilo mi se teško naviknuti i na zemljanu podlogu, tako da sam peti dan treninga čak i preskočio zbog upale tetiva i mišića.

Pratili smo njihov način života – dakle doručak poslije jutarnjeg treninga od 7-8, ručak od 12:00-14:00 i večera od 19:00 – 20:00. Hrana nam je dolazila direktno iz bašte koja je u samom kampu. Najpoznatija hrana je ugali – krupica od bijelog kukuruza koja nema ukusa, nego je kao zamjena za hljeb. Paceeri su nam bili trenutni šampioni u polumaratonu sa željom da postanu vrhunski maratonci. Među njima je bio i Geoffrey,
dobro poznati lik onima koji su pročitali knjigu “Running with the Kenyans”.

Mantra im je: “train hard, eat hard and sleep hard”. Iako gramatički nekorektna, svima je jasna. Zbog toga u kampu nema ni interneta ni TV-a. Dok smo se navikavali na nadmorsku visinu, prisustvovali smo njihovim treninzima snage, dakle elitnim kenijskim atletičarima i onima koji mogu da plate odlazak u teretanu/kamp.

Dosta elitnih atletičara trenira u toj teretani i još više njih se pojavilo na treningu core-a koji je tri puta sedmično ponedjeljak – srijeda – petak, nešto kao grupni trening. Fokus je isključivo rad na core-u, dakle razne verzije i vrste vježbi za stomak i leđa, jako zahtjevnih. Trenirali smo sa Kenijcima, koji su svaku vježbu odradili od početka do kraja. Nama je bilo teže, svjesni da smo mi tu iz razonode dok je to njima život.

Nakon toga smo imali razne Q&A sesije gdje smo razgovarali o njihovom načinu života, mentalnoj spremnosti, tipu i vrsti treninga, itd. Na jednoj od tih sesija, pitanje se povuklo vezano za kvalitet ili kvantitet u treniranju. Ono što mi je bilo drago jeste potvrda da mi u Školi trčanja, za našu ciljanu populaciju gdje se većina priprema za prvi polumaraton, radimo dobre i ispravne stvari.

Simulacija težih uslova

Nakon što smo se navikli na nadmorsku visinu, počeli su ozbiljniji treninzi trčanja. Prvi trening nam je bio Farlek (koji je četvrtkom u Itenu), koji oduzima dah zbog broja trkača i njihove vještine. Okvirno, treninzi su izgledali ovako: jutarnji easy ili progressive run do sat vremena i popodnevni easy do 45 minuta (danima kada nije bio core session u teretani). Trenirali smo na poznatom track-u. Subota, kada su im dužine, je trening u obližnjoj šumi – prvih 4 km je isključivo strmo brdo.

Bilo je po mojim parametrima vruće, temperature od oko 20+C, i dok sam trenirao u majici kratkih rukava, uočio sam da većina njih trči u šuškavcima i trenerkama.

Emmanul mi je rekao da se tako oblače kako bi im uslovi za treninge bili još teži, ali po dolasku na trku nema iznenađenja pa ni u Dubaiju. Osjećaju istu bol na 30 i 35 km, kao i mi, međutim zbog njihovog odgoja i načina života, tu bol potisnu i idu dalje. Važno je napomenuti da je cijeli Iten brdovit, tako da je svaki trening zahtjevan (ekvivalent treniranja je približan treningu na jednoj od naših planina).

Doživljaj više od trčanja

Kenijci ne trče po betonu, samo po zemlji/neravnom terenu, jer se boje povreda. Na betonu su samo i isključivo na trkama. Ne doručkuju pred treninge, osim ako su im treninzi kasnije oko 9, jer inače trče u 6:30 am. Generalno što se ishrane tiče, obično jedu hljeb i kenijski čaj za doručak, ugali sa grahom za ručak, i isto to za večeru. Njama čoma je pečeno meso, što je specijalitet za one koji jedu meso.

Kenija je fascinantno mjesto kontrasta. Nakon trčanja, otišao sam na safari gdje sa bio oduševljen prostranstvom i načinom života njihovih domaćih životinja.

Svi koji imaju mogućnost i priliku da odu, preporučujem toplo High Altitude Training Center i odlazak u Iten.

Za manje grupe do 7 osoba, predlažem također povoljniji smještaj, gdje je cijela kuća na raspolaganju za iznajmljivanje za cijenu od po 35-45 EUR dnevno po osobi (cijena varira u odnosu na veličinu grupe). U ovu cijenu je uključena hrana, kao i neograničene količine kafe/čaja i voća.

Pored vlastite kuhinje, u kući je i kuharica koja priprema svu hranu po želji (i mogućnostima u Itenu za kupovinu hrane). Doživljaj je mnogo više od trčanja, on je promjena pogleda na život. Otkako sam se vratio iz Kenije, počeo sam više cijeniti brdske treninge i treninge dužine. Sada svaki vikend trčim na Bjelašnici preko 20 km.

Jedva čekam da naučeno primijenim sa starim i novim školarcima u Školi Trčanja Klix gdje sam trener, ali i u Health and Fitness studiju Transform sa klijentima.

(trcanje.net)

adnan dzubur
KOMENTARI

KOMENTARI