Huk Camp Noua iz 95. minute uzvratne utakmice osmine finala Lige prvaka čuo se u cijelom svijetu. Na tribinama kao u paklu, oči stotinu hiljada navijača na stadionu preplavljene suzama. Onim suzama koje pišu najljepše priče i stvaraju nezaboravne uspomene, suzama koje nemogućim snovima otvaraju vrata jave. Kao feniks, Barcelona se digla iz pepela i uspjela. S druge strane, PSG je izgubio nemoguće.

Prema egipatskom mitu, feniks je imao tu sposobnost da upravo suzama liječi bilo kakvu ranu. Zar, zapravo, i ima boljeg načina nego ranu izliječiti golom u posljednjim trenucima utakmice kojim pobjeđuješ izgubljenu bitku. To rade šampioni, to rade velikani.

Šta je, uostalom, nemoguće u fudbalu? Da li uopšte smijemo ostavljati prostor za takvo nešto ili nam je Barcelona samo još jedan pokazatelj da rođeni šampion ne poznaje između mogućeg i nemogućeg? Previše se puta desilo da bi svaki put bila slučajnost. Ovdje, slučajnost ne postoji.

Oluja i historijska pobjeda imaju jednu zajedničku osobinu. Za njima, kad se dese i kad prođu, ostaje prašina. Ona ne zavrijeđuje ni hvalu ni mržnju. Samo je u zraku i zauvijek će tu ostati, zajedno sa svim tezama i analizama koliko je pobjeda Barcelone zapravo regularna i u kojoj mjeri su odluke sudije Deniza Aytekina i pomoćnika kumovale konačnom rezultatu.

Madridska “Marca” s naslovnice je vrištala: “Penali za Barcelonu nisu postojali”. Džaba. Desilo se. Vrijeme i rezultat se ne mogu vratiti.

Ili da bar mogu, pa da trener PSG-a udahne dva puta prije nego li se odluči na taktiku kukavice, koja će mu, za malo više od 90 minuta igre na Camp Nou, baciti niz rijeku sve ono zbog čega je samo 15 dana ranije bio hvaljen na sva usta.

Naposljetku, suština svega ne leži u tome koliko visoko postavljamo ciljeve, već koliko dobro gađamo da bi ih pogodili. Ovo je ujedno lekcija cijelom fudbalskom svijetu. Lekcija o razlici između velikih karaktera i onih drugih. Sinoć, to je bila razlika između Barcelone i Paris Saint-Germainea.