Sport Centar

Čovjek, legenda, mit: Dan kada je otišao NAJVEĆI

Datum 13. maj 2012. godine ostat će velikim slovima upisan u historiji Juventusa, koji je toga dana proslavio svoj 30. Scudetto, ali je ostao i bez svog najvećeg heroja, simbola kluba i neponovljivog fudbalskog džentlmena, Alessandra Del Piera.

Čovjek, legenda, mit: Dan kada je otišao NAJVEĆI

Datum 13. maj 2012. godine ostat će velikim slovima upisan u historiji Juventusa, koji je toga dana proslavio svoj 30. Scudetto, ali je ostao i bez svog najvećeg heroja, simbola kluba i neponovljivog fudbalskog džentlmena, Alessandra Del Piera.

Velika radost zbog osvajanja titule, zasjenjena je emotivnim oproštajem i suzama prisutnih na Juve Areni, a ni sam Del Piero nije mogao sakriti suze zbog svoje voljene dame.

U ljeto 1993. godine, tačnije 28. juna, Stara dama je dobila svoga džentlmena i fudbalera koji je svojim likom i djelom inspirisao milione fudbalskih fanova širom svijeta i koji je u godinama koje su uslijedile, Juventus učinio posebnim i još većim.

Devetnaest sezona provedenih u Torinu, bilo je dovoljno da postane igrač sa najvećim brojem nastupa u dresu Juventusa (705) i fudbaler koji je postigao najviše golova za Bianconere (289), uz još mnoštvo nevjerovatnih rekorda.

Brojke koje je ostavio iza sebe u dresu Stare dame su impozantne i za neutralne sportske zaljubljenike dovoljno govore o kakvoj fudbalskoj veličini je riječ, ali te brojke nikada ne mogu otkriti njegov pravi značaj u očima jednog navijača Juventusa, protkane kroz nezaboravne trenutke i neopisive emocije, koje suštinski samo razumiju fanovi Stare dame kojoj je Del Piero posvetio svoj život. Velika karijera koja se nije zasnivala na pukoj statistici, nego na emocijama i uspomenama ostat će u vječnom sjećanju svim ljubiteljima lika i djela popularnog Pinturicchia.

Na terenu-primjer savršene fudbalske vještine i fair playa, van terena džentlmen bez mane, dostojanstven i sa pozitivnom energijom koja naprosto izaziva osmjeh.

Još sredinom devedesetih, u dresu Bianconera stasavao je tađa mlađahni Pinturicchio, zbog kojeg su se u Juventusu odrekli i velikog Roberta Baggia, a sve ostalo je historija i Del Piero je postao vječan i neodvojiv dio historije slavnog torinskog kluba. Zlatni dečko je bio drugačiji od ostalih i plijenio je pažnju blagim osmjehom i rijetko pozitivnom karizmom, koja nije ni slična egocentričnosti na kojoj danas mnogi zasnivaju popularnost. Bio je jednostavno poseban, šarmantan i neodoljiv. Idol mlađih generacija, koje su odrastale uz njegove golove i čarolije.

Na vrhunucu popularnosti, u tome periodu je bio vjerovatno i najbolji fudbaler na svijetu, a onda je hladno novembarsko poslijepodne u Udinama 1998. godine promijenilo sve. Nesretna povreda ga je skoro godinu dana odvojila od fudbalskog terena i nikada više nije bio isti. Promijenio je način igre, a samim tim i karakter. Dječak je tada postao čovjek, sa navjerovatnom snagom volje se uspio vratiti, a u godinama koje su uslijedile upravo je to bila njegova najveća snaga i kvalitet. Čak i u trenucima kada je bio u nemilosti kod pojedninih trenera.

Slavu, uspjeh i sve ono što je napravio sa Juventusom tokom karijere u kojoj je osvojio praktično sve, prekinuo je košmar iz ljeta 2006. godine, kada je naslavniji italijanski klub prebačen u 2. ligu nakon velike afere namještanje utakmica koja je potresla Apenine. Ostao je vjeran svojoj dami, a historijska rečenica; “Pravi džentlemen nikada ne napušta svoju damu”, svrstala ga je u red fudbalskih besmrtnika, ne samo u očima Juventina, nego i u očima običnog čovjeka, po prirodi stvari suosjećajnog u takvim trenucima.

Čovjek koji je na svojim ramenima nosio težinu razočarenja, očekivanja i nadanja, vratio je Juventusu slavu nakon ponora druge lige. Od prvog meča u Seriji B, do pobjedničkih suza 13. maja 2012. godine, kada je kao kapiten podigao šampionski pehar namjenjen prvaku Italije.

Najvažniji Scudetto u historiji kluba, bio je jedan od najtužnijih dana za sve navijače Juventusa, koji su na meču protiv Atalante u suzama i nakon 19 dugih godina ispratili čovjeka koji je predstavljao historiju Juventusa, priču i simbol višestoljetnog postojanja Stare dame. Bila je to najduža izmjena svih vremena, trenutak kada je u 57. minuti Del Piero izašao uz ovacije publike i suze u očima koje nikoga nisu ostavile ravnodušnim.

Protiv Atalante je postigao svoj posljednji gol, a sedam danas kasnije je odigrao i posljednji meč za Juventus u finalu Italijanskog kupa protiv Napolija.

Ali, nisu samo golovi koji od igrača prave legendu i mit. Postoji nešto i ljudsko, s tim da je kod Njega to ”ljudsko” bilo više izraženo nego kod bilo koga drugog, što je privilegija rijetkih i zbog čega je bio i ostao Najveći od najvećih. Na nebu je te večeri bila jedna zvijezda, koja je sjala jače od ostalih. Jedina prava, zvijezda vodilja za buduće Juventusove naraštaje…

GRAZIE CAPITANO!

alessandro del pierojuventus
KOMENTARI

KOMENTARI