Sport Centar

Bajramović: U Hong Kongu mi je odlično, ne strahujem od korona virusa i vraćam se idućeg mjeseca

Mensur Bajramović početkom mjeseca iz Azije se vratio u domovinu. Neplanski. Zbog aktuelne situacije sa epidemijom korona virusa, obustavljena su košarkaška takmičenja u Hong Kongu, gdje bh. stručnjak živi i radi već godinu i po.

Bajramović: U Hong Kongu mi je odlično, ne strahujem od korona virusa i vraćam se idućeg mjeseca

Mensur Bajramović početkom mjeseca iz Azije se vratio u domovinu. Neplanski. Zbog aktuelne situacije sa korona virusom, obustavljena su košarkaška takmičenja u Hong Kongu, gdje bh. stručnjak živi i radi već godinu i po.

Trener je South Chine, kluba s kojim je osvojio duplu krunu u tamošnjem šampionatu. U razgovoru za SCsport otkriva detalje o vlastitim iskustvima s košarkom u tom dijelu svijeta, ali priča i o mnogim drugim temama. Naravno, i o epidemiji koji je pogodila dobar dio planete…

“Moj klub igra A1 ligu Hong Konga, koja je ustvari potpuno odvojena od Kine. Sve se odvija na maloj površini, malo većoj od Kantona Sarajevo. Međutim, tu živi 7,5 miliona stanovnika i sve je jako napućeno. Ljudi tu jako vole košarku. Dvorane su pune. Predsjednik mog kluba ne želi tu investirati radi neke vlastite samopromocije, već mu je jako stalo da imamo dosta domaće djece u klubu. Samo je jedan stranac dozvoljen, a predsjednik insistira da i on bude sa kineskog područja. To mi sve odgovara”.

Klub je uspješan, najtrofejniji u Hong Kongu. Ipak, ne želi više učestvovati u tamošnjoj regionalnoj ASEAN ligi?

“Predsjednik ne želi iz prostog razloga što bi onda morao angažovati tri ili četiri vrhunska stranca. Njegova je namjera da stvorimo dovoljno kvalitetnih domaćih košarkaša i da onda sa njima budemo konkurentni u toj ligi. U domaćoj ligi smo već dominantni. Sezonu prije nego što ću ja doći, ekipa Easterna im je preotela titulu, ali prošle godine smo osvojili duplu krunu i to bez izgubljenog meča”.

I u predstojećoj sezoni imate velike ambicije, ali početak je prolonigiran?

“Da, prvenstvo je trebalo početi sad u martu, ali je odgođeno za avgust. Problem su dvorane. Nemaju klubovi gdje igrati. Moj klub ima svoju dvoranu, ali ostali koriste gradske dvorane koje su sada zatvorene zbog prevencije. Ima jako puno dvorana, ali većina je van funkcije dok traje ova situacija”.

Kako ste doživjeli tu opasnost, ipak se Hong Kong nalazi u Kini, odakle je i krenula epidemija?

“Što se konkretnih podataka tiče, znam da u Hong Kongu ima više od stotinu oboljelih i da su zabilježena dva smrtna slučaja. Umrla je žena od 76 godina i jedan čovjek od 39, koji je imao velike probleme sa srcem. To znam jer je živio blizu mene. Međutim, zaista su velike mjere predostrožnosti poduzete. Tamo su ljudi hodali sa maskama i prije pojave korona virusa. Ipak, moram reći da ja lično ne osjećam ni najmanji strah u cijeloj toj situaciji. Generalno je kompletna Kina opet iznašla najbolji mogući način da se izbori sa epidemijom”.

Nemate strah?

“Jasno mi je da se mnogi drugi boje, evo reprezentacija Guama je recimo odbila igrati protiv Hong Konga utakmicu kvalifikacija zbog straha od virusa. Međutim, ja nemam straha, zaista. Meni je čak tamo vrlo lijepo. Znaš zašto? Sve je tako uređeno. Vraćam se u Hong Kong sljedećeg mjeseca, već u aprilu krećemo s pripremama za početak prvenstva, iako je tek za avgust zakazan start. Potpisao sam nedavno i novi ugovor”.

Dakle, ako zanemarimo sav haos oko epidemije, Hong Kong je čak poželjno mjesto za život?

“Apsolutno. Hong Kong jeste Kina, ali zapravo i nije. Više liči Londonu nego nekom kineskom gradu. Nikad nisam bio u uređenijem sistemu. Oni u sebi nose te tradicionalne vrijednosti kineske kulture, a uzeli su najbolje od zapadnih zemalja, od zakonodavstva do svega ostalog. Ja se tamo ne zadržavam ni na carini, sa svojom ličnom kartom i otiskom prsta brzo prolazim sve kontrole. Čak nemam ni auto, jer se vozim metroom, s kojim puno brže stižem na bilo koje odredište”.

Dakle, stalno ste u javnom prevozu, što dodatno potvrđuje da nemate nikakvog straha od virusa?

“Ma, nipošto. Bitna je razlika i da Hong Kong ipak nije Kina. Mada sam se i u Kini dobro osjećao. Sigurno, prije svega. To je fascinantna zemlja u svakom smislu. Mi imamo neku predrasudu da je sve što se proizvede u Kini zapravo neki fake, lažno,… Istina je ustvari potpuno suprotna, prosto je nevjerovatno šta oni prave. Da se nije desio virus, ubrzo bi postali i najjača svjetska ekonomija”.

Pratite i kinesku CBA ligu, koja je u ekspanziji i u kojoj se okreće ogroman novac zadnjih godina. Je li sad to jedna od top 10 liga na svijetu?

“Pa, nije. Ogromna je razlika u kvalitetu između ta dva dozvoljena stranca i domaćih igrača u CBA klubovima. Kina zaista ima veliki košarkaški potencijal, ali rade sve na pogrešan način. Problem je što su prepisali taj sistem od NBA. Ne samo što je liga zatvorena, nego ima i prevelik broj utakmica. Znači, ne treniraju dovoljno, nemaju veći broj profesionalnih rangova takmičenja, ne razvijaju dobro vlastite igrače… Treneri se previše oslanjaju na strance, koji jesu vrhunski i koji su fantastično plaćeni, ali zato ispaštaju domaći. Ne dobijaju pravu priliku jer im treneri ne vjeruju i jer nisu spremni rizikovati sa njima, a ima talentovanih”.

Vratimo se sada kući, domaćoj radinosti. Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo započeli ste na klupi reprezentacije BiH, kao asistent Duška Vujoševića, da bi Vedran Bosnić dovršio taj posao i sa našim nacionalnim timom sada ušao u kvalifikacije za EP. Pratite li sad šta se dešava sa Zmajevima?

“Naravno, pregledao sam i ove dvije zadnje utakmice, protiv Latvije i Grčke. Ali prije svega, moram reći da smo imali veliku sreću da je neko poput Duleta Vujoševića tada preuzeo reprezentaciju. Došao je u trenutku kada se u pretkvalifikacijama rješavala sudbina bh. košarke, kada smo mogli doći u opasnost da postanemo košarkaška provincija, neka B ili C divizija u Evropi. Lično je za mene bila velika stvar biti tu, pogotovo što sam vodio ekipu u toj utakmici u Armeniji, kada Dule nije mogao zbog bolesti putovati i kada smo izborili plasman u glavni žrijeb kvalifikacija za SP”.

Upravo je u tom Vujoševićevom mandatu u seniorsku reprezentaciju promovisano nekoliko igrača koji su danas okosnice tima koji danas vodi Bosnić…

“Istina. Ali, moram malo šire obrazložiti kompletnu situaciju sa reprezentacijom. Prije svega, ljudima mora biti jasno da mi u BiH nemamo proizvodnju igrača. Nemamo to u klubovima, sve je to jako slabo. Srbija recimo to ima, jer Zvezda i Partizan imaju značajnu finansijsku podršku države. Mi nemamo. I kad se u takvoj situaciji ostvari pobjeda protiv jedne Latvije u gostima, onda je to veliko. Istina, tijesno smo pobijedili, ali tijesno smo i poraženi od jedne Grčke. Mislim da u svakom slučaju imamo šansu otići na EP, ali svima mora biti jasno da imamo jako mali fond igrača i da bi to predstavljalo ogroman uspjeh”.

Da li je iluzorno onda s tako malim fondom igrača pričati o nekom našem košarkašu koji bi sutra možda mogao imati ozbiljniju ulogu u Euroligi?

“Ima potencijala, ipak. Teško je sad nešto preciznije prognozirati, ali mogu potcrtati neka imena. Poput Ede Atića. On je veliki potencijal, ali je imao potpuno pogrešan razvojni put. Dijelom zbog okolnosti na koje nije mogao uticati, ali i vlastitom krivicom. I dalje on izrasta u igrača koji pravi razliku na parketu, mada je mogao već sada biti vrhunski… Zanimljiv je i Amar Alibegović, isto mislim i za Emira Sulejmanovića. Ali, ponavljam, najveći problem što mi nemamo ovdje u BiH kvalitetnu proizvodnju. Prvenstveno na klupskom nivou”.

Hoćete reći da nam nedostaje neki klub koji bi bio neki svjetionik ostalima? Poput Bosne, na čijoj ste klupi svojevremeno osvajali trofeje…

“Bile su drugačije okolnosti. U to vrijeme kada sam bio u Bosni, bilo je mnogo više ‘živih’ drugih klubova iz kojih smo mogli angažovati igrače… Imali smo i podršku politike, ali i kompanija poput BH Telecoma. Ali izborili smo se za tu podršku, jer smo imali rezultate, dvorana je bila puna. I firmama poput BH Telecoma je tada bilo u interesu da budu uz Bosnu. Danas toga nema, jer bi trebalo ići obrnutim putem – prvo uložiti, pa onda čekati rezultat. Međutim, sada je najveći problem jer nema kvalitetnih sportskih radnika, ljudi koji bi sve to organizovali i živjeli za klub. Što kaže Boša Tanjević – ja se oženim za svaki klub u kojem radim. Fali nam takvih ljudi danas u BiH”.

mensur bajramovicsouth china
KOMENTARI

KOMENTARI