Scsport.ba > Ostalo > Muzurović: Nema strategije i sistema

Muzurović: Nema strategije i sistema

Osvrt na trenutnu situaciju u bh. sportu

Muzurović: Nema strategije i sistema


Autor: Sport Centar
Datum:

Na našu adresu je stiglo pismo predsjednika Skupštine RK Bosna Sarajevo, Gordana Muzurovića, u kojem je govorio o trenutnoj situaciji u bh. sportu, a isto prenosimo u cjelosti.

Kaže veliki i neprevaziđeni Picasso „Ko hoće nešto da učini nađe način, a ko neće ništa da učini, nađe opravdanje“.

Previše dugo, čak predugo, traje agonija koju svi vidimo, a iz samo nama znanih razloga šutimo i timo postajemo direktni i indirektni saučesnici u tihom a istovremeno brutalnom nestajanju bh. sporta. Nevjerovatno licemjerno zvuči zaklinjanje kako smo opredijeljeni za zdravu mladost i prave životne vrijednosti te izgradnju boljeg i ugodnijeg života. U društvima gdje te vrijednosti zaista stanuju, sport zauzima visoko mjesto na ljestvici sredstava za realizaciju pomenutog. Bavljenje sportom ne podrazumijeva samo ono što nam prvo pada na pamet u smislu tjelovježbi, dobrog izgleda, formiranih mišića, nego ima jednu širu dimenziju u sociološkom, mentalnom, opštedrutštveno prihvatljivih dimenzija, vaspitnom i patriotskom smislu. Sve su tople vode davno izmišljene i nova ekspmerimentisanja i naknadna pamet nisu neophodni. Ne treba ići daleko u traženju primjera o ovome o čemu govorimo.

Ako se samo okrenemo kratko lijevo ili desno u odnosu na našu državu, shvatit ćemo da su naši susjedi najbolju promociju svojih država plasirali kroz sistemsko stvaranje domaćih vrhunskih sportista i sportskih kolektiva, te na taj način pozicionirali svoju ulogu u evropskim i svjetskim okvirima. To su obilato koristili u razne svrhe; od politike, ekonomije, turizma, nauke, do ostvarivanja svekolikih interesa. Krojiti javno mnijenje u domaćim okvirima i promovisati ciljeve jednog društva kroz svjesno pravljenje domaćih sportskih uzora i idola, ispravan je i provjeren put te način za stvaranje društva kakvog želimo i hoćemo. Onako kako se ponaša vrhunski domaći sportista preslikava ponašanje i mišljenje društva iz kojeg dolazi.

Nekada je i bivša zajednička država, imala primjenu te davno izmišljene tople vode kroz strategiju ulaganja u sport, pa su uzori i idoli mlade populacije bili sportski asovi. Mlad čovjek ima prirodnu potrebu za identifikacijom sa nekim ili nečim. Svi smo mi nekada ili barem velika većina, željeli postati Mirza Delibašić, Safet Sušić, Ivica Osim, Rusmir Delahmetović, Adnan Dizdar, Marijan Beneš, Zdravko Rađenović i mnogi drugi. Željeli smo biti popularni, priznati ljudi, koji su proputovali planetu i koje je svako na svijetu poznavao i poštovao. Samim tim i država iz koje su dolazili je bila cijenjena i poštovana. Društvo nam je jasno pokazivalo kako se postaje vrhunski sportista kroz rad, odricanja, vaspitanje, zdrav život i ujedno pružalo uslove za ostvarenje tog sna. Pa nije to bilo tako davno kada su navedeni i ostali sportisti „pokoravali“ evropska, svjetska i olimpijska borilišta.

Je li to bilo slučajno?

Naravno da nije! To je bilo rezultat STRATEGIJE i SISTEMA.

U nedostatku ova dva faktora, danas društvo nema u ponudi sport kao ostvarenje ciljeva mladog čovjeka. Možda nema prostora zbog kvazi vrijednosti koje su u opštoj ponudi. Pa svakako je lakše i jeftinije neselektivno proizvoditi estradne likove koji za razliku od pravog sporta nude primitivizam kojem svakog dana mjerimo dubinu dna, kroz kič, lažni sjaj, neukuse, nacionalizme, šovinizme, nemoral, poroke, agresiju, devijacije, opijate i tekstove pjesama koje opisuju kako je drugarica prosula kiselinu u oči najboljoj drugarici, a sve zbog prevare sa njenim momkom zbog kojeg „cijelo selo šmrče bijelo“.

I onda se čudimo zašto živimo na način na koji trenutno živimo!

Pa zar nije poražavajuće da naša djeca idole pronalaze u sportistima drugih zemalja i, da nema rijetkih sporadičnih primjera poput Tuke, Džumhura, Džeke, Muse i nekolicine drugih, naša djeca ne bi ni znala da postoje bh. sportisti za koje neko zna osim neposrednog komšiluka i članova uže porodice.

Jesmo li svi pomalo krivi i odgovorni što danas imamo više organizovanih i finansiranih komuna i centara za liječenje od raznih ovisnosti, nego što imamo organizovanih i finansijski stabilnih sportskih kolektiva i pojedinaca? Pogledati istini u oči je neopnodno i reći „JESMO!“

Matematika kao egzaktna nauka kaže da je ulaganje u razvoj mladog sportiste jeftinija verzija od liječenja bilo kakvog devijantnog ponašanja. A o benefitu društva u cijelini u odnosu na ova dva primjera je suvišno govoriti.

Zato se treba vratiti na početak teksta; ozbiljno sagledati situaciju, pronaći rješenja, a ne izgovore, barem dok još ima prostora i vremena; predefinisati zakon o sportu, odrediti hitnu strategiju, podržati sport na svaki mogući način, s ciljem bolje budućnosti. Sport bez jasne uloge države neće opstati! A i bez podrške komercijalnog sektora i društva u cjelini. Realni privredni sektor, kompanije, banke, izvoznici, uvoznici, trgovci, proizvođači i ostali subjekti, moraju pokazati mnogo veći nivo društvene odgovornosti nego što je pokazuju, barem proporcionalno u odnosu na dobit koju ostvaruju.

Bilo bi lijepo kada bi zahtjevi za sponzorstva i pomoć sportu mnogo više bili realizirani, a mnogo manje popunjavali ladice sekretarica i referenata u fasciklama na kojima piše „ad acta“. Država treba da im da jasne signale da je to neophodno! Postoje obostrani interesi, to je sigurno, ali uz malo više volje, vizije, strpljenja, strategije, povjerenja, kvalitetnijih ljudi, možemo spasiti sport u našoj zemlji i preokrenuti situaciju u svoju korist. Institucije države treba da se stave na čelu ovog procesa i ličinim primjerom pokažu svoj interes.

Pa zar nije svrshishodnije i ljepše znati da su nam djeca na sportskim borilištima nego da se bore sa dilemom koju im nose životni izazovi i koje im „ulica“ nudi. Ako se mi sami ne budemo bavili našom djecom i usmjeravali ih prema sportu, neki drugi „neprihvatljivi“ elementi jedva čekaju da preuzmu našu ulogu. Na želimo da vjerujemo da će i dalje Skenderija, Zetra, Borik, Arena, i ostale dvorane i stadioni širom BiH, ostajati tužno prazne osim kada gostuju „junaci“ pomenutih tekstova iz pjesama koje oblikuju život ovog društva.

Ne dozvolimo da naši klubovi, savezi, uopšte kolektivi koji se bave sportom, budu prepušteni ljudima koji samo iz svog entuzijazma i čestitih namjera, se bore za dobrobit svojih sredina u kojima djeluju a samim tim i cijele BiH. Isto tako, ne smijemo dozvoliti da taj prostor prepustimo, što nije rijetkost, pogrešnim ljudima koji nemaju baš tako dobre namjere.

Prostora i vremena ima. Samo da bude i nas više u svemu ovome.

Ozbiljno ulaganje u sport će u dogledno vrijeme donijeti ozbiljne, konkretne rezultate. Danas, u 21. vijeku, ne možemo i nećemo robovati socijalistički sletovskim pristupom, ne što je to loše, nego što je jednostavno prevaziđeno. Profesionalizam je stvarnost i činjenica i tome se treba prilagoditi. Tražimo, želimo i trebaju nam vrhunski sportski rezultati, ali njih kroz amaterski pristup rješavanja problema neće biti.

Rukometni klub Bosna Sarajevo je u jednom trenutku dotakao dno u svakom smislu. I to nakon čitavog niza uspjeha i vrhunskih rezultata na domaćoj i ino sceni. Sada je godišnjica kada je samo zahvaljujući ljudima dobrih namjera, koji su nesebično stavili sve svoje resurse na raspolaganje u cilju spašavanja egzistencije kluba, a motivisani svim naprijed navedenim razlozima. Samo zbog toga RK Bosna i danas postoji i takmiči se.

Hvala svima onima koji su pomogli klubu da opstane.

I šta sad?

Hoćemo li pokazivati svoju volju, empatije, opredijeljenost samo onda kada nešto prijeti da nestane ili ćemo prestati da pjevamo i skandiramo onaj patetični slogan „Ne daj se, Bosno“. Alternativa je da promijenimo pjesmu i poruku u njoj u „Naprijed Bosno, igraj i pobijedi“.

Izbor je na svima nama. Jedni bez drugih ne možemo, ne trebamo i nećemo. Teško je i komplikovano napraviti rezultat, a možda je još teže zadržati status pobjednika. Zar nije dosta samo spašavanja od nečega i nekoga, hajmo krenuti u svijet sistematskog organizovanja i djelovanja uz pomoć svih faktora koji su naprijed navedeni. Time ustvari spašavamo našu djecu, mladost, budućnost i otvaramo neke puteve kojima zaslužujemo koračati.

Ovo stanje i problemi se odnose na svaki sportski kolektiv u ovoj zemlji, bez obzira iz kojeg dijela BiH dolazi. Hajde da umjesto stalnog spašavanja počnemo da se takmičimo međusobno ko će prije svojim primjerom biti generator boljeg stanja našeg sporta u cjelini. Sigurni smo da u ovoj državi, entitetima, kantonima, gradovima, opštinama, postoje pametni ljudi koji ovo razumiju.

Kako neko pamti velike asove našeg sporta i rezultate koji su postigli, neko će pamtiti i sve nas što ih nismo imali. Eto motiva da dokažemo da naše društvo nije takvo, bez obzira na sve realitete i teškoće sa kojima živimo!

Nama, sportistima, sporstskim radnicima i svima koji razumiju značaj sporta, je dužnost da pokrenemo javnost i sve elemente ovog društva radi boljitka sporta i Bosne i Hercegovine u cjelini.









Autor: Sport Centar Datum:

Facebook preporuke