Sport Centar

Veseljak koji je spasio fudbal: Mogao je biti najveći, ali onda ne bi bio Ronaldinho

Vječnost ga je čekala, u svakom slučaju. Taman i da se oprostio koju godinu ranije, odnosno kasnije. Svejedno.

Veseljak koji je spasio fudbal: Mogao je biti najveći, ali onda ne bi bio Ronaldinho

Pojavio se u trenutku kada su destruktivci poput Jeremiesa i Gattusa počeli dobijati sve veću ulogu u modernom fudbalu.

Bilo je to vrijeme kada su mnogi smatrali kako će najvažnija sporedna stvar utonuti u gladijatorske borbe i taktička nadmudrivanja, lišena svake ljepote.

Nadu je održavala tek Zidaneova Francuska, ali i ona je pokleknula na jednom od najlošijih mundijala svih vremena, onom 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji. No, sudbina je htjela da upravo na tom Svjetskom prvenstvu planeta Zemlja upozna Ronaldinha de Assisa Moreiru.

Tada je, doduše, već bio donekle etablirano ime, kao nadolazeća zvijezda Paris Saint-Germainea, ali Mundijal je ipak najbolja pozornica. Njegov gol Engleskoj najavio je veličanstvenu karijeru. Lobovao je golmana Davida Seamana iz slobodnog udarca. Hej, lobovao golmana iz slobodnog udarca! I ubrzo potom dobio crveni karton…

Brazil je tada osvojio negledljivo SP i bio jedina ekipa koja je nešto pokazala na Dalekom istoku, a Ronaldinho je zapao za oko velikanima. Iduće godine potpisuje za Barcelonu, kao sredstvo za smirenje navijačima bijesnim što je ljuti rival (Real) doveo Davida Backhama. Tu ostavlja najdublji trag.

Njegov dolazak u Kataloniju svojevremeno je prepričao i Lionel Messi, koji je tada praktično bio dječak, istakavši kako je brazilski velemajstor stigao u trenutku kada je Barca zapala u totalnu apatiju. Nekoliko godina bez trofeja, što je bilo ravno katastrofi na Nou Campu.

“Ronaldinho je sve promijenio”, kaže Messi.

Udahnuo je novi život Blaugrani i donio – ljepotu. Čak i oni koji su mrzili Barcelonu voljeli su gledati Dinha. Poezija u pokretu. Legenda kaže da je pred svaku utakmicu osmišljavao neki specijalni dribling, uvijek je želio ponuditi publici nešto novo, zbog čega bi žedna svaki put dolazila da ga ponovo gleda.

Do šesnaesterca se probijao lakoćom leptira, driblao jednog, drugog, trećeg protivničkog igrača. Skoro svaki gol je bio remek-djelo, svaki potez čin genija. I uvijek se smijao. Zarazan osmijeh, pravi veseljak iz zemlje karnevala. Širio je pozitivnu atmosferu u svakom smislu.

Vratio je titule Barceloni, a fudbal umjetnicima. Dva puta je zbog toga nagrađen Zlatnom loptom. Jedini koji je tom priznanju pridodao i Copa Americu, Svjetsko prvenstvo, Copa Libertadores, Ligu prvaka i Kup konfederacija. Pored toliko velikana, samo je on to uspio, objediniti sve pomenute trofeje. Jedini. Ipak, mada će mnogi to pokušati osporiti, ne i najveći svih vremena. Sportski novinar treba biti pošten, koliko god ga emocije tjeraju na drugu stranu.

Poslije Katalonije, gdje je bio prva velika žrtva budućeg sjaja Lea Messija, uslijedio je blagi pad. U tri naredne sezone (2008-2011) u dresu Milana znao je zabljesnuti, podsjetiti na velike dane svog nogometnog pjesništva, ali bilo je evidentno da to više nije isti čovjek. Uslijedio je povratak u domovinu; Flamengo, Atletico Mineiro, Fluminense, s jednom epizodom u Meksiku (Queretaro)… Povremeno bi pružio neku briljantnu partiju, ali ne i biti konstantan u izvedbi.

Ronaldinho se, tako, oprostio. Neko će reći, da je bio malo disciplinovaniji i ozbiljniji – bio bi najveći. Ali, onda to ne bi bio Ronaldinho. Veseljak iz zemlje karnevala, ovisnik o driblingu, lijepom potezu, vicu u igri,…

Umirao je u ljepoti i odbijao da se pokori taktičkim pravilima. Takav će i živjeti u pamćenju fanova. Slika dugokosog mršavca kojem se lopta lijepi za noge ostaje zauvijek tamo gdje, po nekoj fudbalskoj pravdi, odavno pripada. U vječnosti.

barcelonabrazilronaldinho
KOMENTARI

KOMENTARI