Sport Centar

Ulicom Ikera Casillasa: Nikad ne bi prestao, odluku je donijelo srce šampiona

Bočica sa kolonjskom vodom je ispala iz ruku Santiaga Canizaresa i razbila se o rub umivaonika. Stopalo je počelo krvariti usljed posjekotina uzrokovanih komadima stakla, najgore je prošao nožni palac.

Ulicom Ikera Casillasa: Nikad ne bi prestao, odluku je donijelo srce šampiona

Bočica sa kolonjskom vodom je ispala iz ruku Santiaga Canizaresa i razbila se o rub umivaonika. Stopalo je počelo krvariti usljed posjekotina uzrokovanih komadima stakla, najgore je prošao nožni palac.

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane – bio je to zapravo trenutak uspona jednog od najvećih golmana svih vremena. Bizarna nezgoda iskusnog Valencijinog vratara Canizaresa dovela je do toga da tadašnji španski selektor Jose Antonio Camacho na gol Furije stavi 21-godišnjeg Ikera Casillasa.

Mladić iz Mostolesa, izdanak Realove škole, tako je zapravo došao pod svjetla velike pozornice. Bio je prvi golman Španije na Mundijalu u Japanu i Koreji 2002. godine te preko noći postao nacionalni heroj nakon što je protiv Irske odbranio dva penala i odveo svoj nacionalni tim u četvrtfinale.

Prethodno je zaradio „jedinicu“ u Kraljevskom klubu te postao najmlađi golman koji je branio u finalu i osvojio Ligu prvaka (s 19 godina sudjelovao u trijumfu nad Valencijom od 3:0). S klupe ga je tada gledao Elvir Baljić, reprezentativac BiH bio je Realova rezerva (upravo je Baljić nekoliko mjeseci kasnije dao gol Casillasu na Koševu, BiH – Španija 1:2), a kasnije su svi zajedno slavili do jutarnjih sati, od Roberta Carlosa i Fernanda Hierra do Stevea McManamana i Nicolasa Anelke

Rano je Casillas bačen u vatru na oba fronta, zaista je malo vratara u historiji nogometa koji su tako mladi preuzeli zahtjevnu ulogu u dvije vrhunske ekipe kao što su Real Madrid i reprezentacija Španije. I proveli u toj koži najveći dio karijere, uz sve oluje i pritiske.

Kakav put je samo prošao! Pet Liga prvaka, prvak svijeta i Evrope sa reprezentacijom, apsolutni rekorder po broju nastupa za Furiju (167), šest rekordnih puta u UEFA-inom timu godine, svojevremeno nominovan i za Zlatnu loptu (ali uz nesreću da je postojao u vrijeme Messija i Ronalda)…

Uvijek pobjednik, nikad u sporednoj ulozi. Čak ni u voljenom Realu, najvećoj ljubavi nakon supruge Sare Carbonero (novinarke koju je ljubio pred upaljenim kamerama nakon osvojenog SP), nije pristao biti epizodista te je otišao u tamo gdje ga cijene (Porto) da bi i dalje bio San Iker – sveti Iker, kako ga zahvalni španski narod zove već više od decenije.

Jutros je saopšteno, staza se ipak ovdje završava. Casillas mora staviti tačku na veličanstvenu karijeru, iako je odlučno tvrdio da će braniti barem do 40. godine. Doživio je srčani udar, ljekari su jednoglasni u ocjeni da više nikad ne bi trebao stajati tamo gdje se osjeća udobnije nego u vlastitom dnevnom boravku. Na golu.

Sada, kada gledamo taj neočekivani kraj uzbudljive priče o putu jednog tihog lidera i neustrašivom fighteru koji je krotio udarce najopasnijih svjetskih napadača, bacit ćemo na stol dilemu – jesmo li živjeli u eri najvećeg golmana svih vremena?

Ako gledamo trofeje, tu nepreglednu kolekciju, dvojbe nema. Sve je osvojio. Ako gledamo mišljenje kolega, onda samo trebamo pročitati izjavu velikog Gigija Buffona koji je ustvrdio da Casillas zapravo jeste najveći jer je tolike godine bio na najvišem nivou, a što je za golmana najteže – biti konstantno vrhunski.

Često je nepravedno zapostavljan, u sjeni ofanzivaca i matadora poput Xavija i Inieste u reprezentaciji, odnosno Zidanea i Ronalda u Realu. Ali postavimo pitanje, da li bi Španija ikad bila prvak svijeta da Iker nije skinuo one zicere Robbenu u finalu 2010. godine? Da li bi Real osvojio famoznu Decimu da Casillas nije branio kao onomad u finalu protiv Bayer Leverkusena?

Velike ekipe čija je vrata čuvao i posljednjim nervom u rukama bile su možda njegov blagoslov, ali i prokletstvo. Nikad priznat kao najveća zvijezda, zapravo je bio ključni element lanca na čijem kraju bi blistao neko drugi, eksponiraniji, s manje skromnosti od San Ikera…

Nije mu smetalo. Samo je želio braniti. Biti do kraja na golu, kao posljednja utvrda pred naletima divljih hordi željnih krvi Kraljevskog kluba i ponosne Španije. I ostao je do kraja na golu, bio je prvi golman Porta i ove sezone, ponovo učestvovao u Ligi prvaka.

Sve dok nije ovih dana dobio jasnu poruku od svog najvećeg saveznika, onog koji ga je činio tako nepobjedivim. Srce je reklo – dosta.

Vrijeme je da se smiri, vrati u rodni Mostoles pokraj Madrida i šeta sa djecom dijelom gradića specifičnog naziva. Ulicom Ikera Casillasa.

bayer leverkusencristiano ronaldoelvir baljicfudbalska reprezentacija spanijeiker casillaslionel messinicolas anelkaportoreal madridroberto carlos
KOMENTARI

KOMENTARI