Sport Centar

San o Draženu: Mogao je biti sve, igrati čak i protiv sudbine

Da je danas među živima, imao bi 52 i po godine. Možda bi bio trener španskog kluba iz sredine tabele, selektor neke reprezentacije iz regiona, NBA skaut ili se jednostavno povukao, vratio u rodni Šibenik da uživa u hladovini i gleda kako klinci, poput njega od prije četiri decenije, ubacuju loptu u koš na Baldekinu.

San o Draženu: Mogao je biti sve, igrati čak i protiv sudbine

Ali, nije više tu. Na Dražena nas podsjeća ova tužna godišnjica, jer na današnji dan, prije 24 godine, u saobraćajnoj nesreći, negdje kod Ingolštada, izgubio je svoju posljednju utakmicu. I opet otišao kao vječiti pobjednik.

Ovaj svijet je napustio na vrhuncu karijere. Istina, već do tog kobnog 7. juna 1993. dao je mnogo košarci, pokazao nam cijeli jedan svemir unutar sporta pod obručima, kosmos za koji nismo ni znali da postoji. Pomjerio je granice. Zanemarite sve statistike, Dražen Petrović je čak veći i od tih nestvarnih brojki. Jer, nije samo ilustrovao šta sve jedan kovrđavi mladić može postići snagom volje i upornosti, već je pokazao kako se ponaša jedan sportista.

Spartanac. To je, prije svega, bio. Pa, tek onda je postao Mozart. Prvi dolazio na trening, zadnji odlazio. “Trenira kao Dražen” – danas je uzrečica koju redovno koriste košarkaški treneri kada opisuju nekog marljivog i ambicioznog klinca.

“Talent sam respektirao do 16. godine. Nakon toga, priklonio sam se teškom radu”, kazao je svojevremeno o sebi.

I to je, vjerovatno, najveća istina o Petroviću. Sa njim je na ovim prostorima i došla famozna spoznaja o “dva posto talenta i 98 posto rada”. A kakav je samo talenat bio. Dovoljno da bude bahat poput nekih koji su bili arogantni, a pritom nisu imali ni djelić tog talenta. I opet se zaklinjao u rad. Pucao bi na koš do iznemoglosti, dok mu u mali mozak ne bi ušao svaki položaj ruke za određenu poziciju s koje šutira.

“Uzeo bi loptu, koja je bila veća od njega i mlatio po drvenim koševima. Stalno u pokretu. Morao sam ga maksimalno kontrolirati da ne izleti na teren, da ga netko ne pokupi”, ispričao je Aleksandar Aco Petrović o mlađem bratu.

Sve naporne treninge pretvarao je u uživanje na utakmicama. Radost loptanja pod obučima, rekao bi Slavko Cvitković. Zabije 62 poena Caserti, noseći Realovu bjelinu na sebi, s neopisivim zadovoljstvom. Ne iz osvete, sujete ili bilo kakve druge prizemne emocije. Iz čistog uživanja. Godinama prije toga, sa podjednakim uživanjem, postiže 46 poena Bosni, ali niko u Sarajevu se ne ljuti. Jer uživanje je i nama, gledati takvog majstora, osjećati tu njegovu emociju.

U Portlandu ga zakucaju za klupu, ali opet sebi prokrči put u NBA. I ne samo sebi, već i mnogim Evropljanima. Džaba ti talenat, ako nemaš tu upornost. Da je bio samo talenat, propao bi u aktuelnom klubu Jusufa Nurkića čekajući da se trener smiluje i pruži mu šansu. Koliko je, uostalom, velikih talenata tako propalo. Znao je da sreću treba tražiti drugdje, kao što ju je na kraju i našao u Netsima. Ušao među Top 10 strijelaca u NBA, postao perjanica kluba iz Nju Džerzija. Potom odveo i hrvatsku reprezentaciju do historijskog uspjeha, finala s američkim Dream Teamom na OI u Barceloni. Nebo je bilo granica.

Da bi jednostavno nestao. Na vrhuncu. Imao je 29 godina. Ko zna šta je još mogao ponuditi… Sigurno je da se ne bi mogao smiriti, da ne bi ostao samo strijelac iz Top 10. Morao je biti najbolji u svemu što radi. Ne bi se smirio možda i dok na kraju ne bi osvojio NBA prsten, dok sa Hrvatskom ne bi postao prvak planete.

Ali, na kraju je možda i ostvario ultimativni cilj. Jer, prevario je čak i vlastitu sudbinu te otišao kao vječiti pobjednik.

drazen petrovic
KOMENTARI

KOMENTARI