Sport Centar

Prosinečki: Nažalost, nisam se vidio s Amarom Osimom, ali ja nemam problem ni sa kim

Robert Prosinečki prije nešto manje od pola godine postao je selektor BiH, a svoju bivšu reprezentaciju Hrvatsku će, ali i ostale utakmice, pratiti na televiziji, ali i kao komentator na HRT-u.

Prosinečki: Nažalost, nisam se vidio s Amarom Osimom, ali ja nemam problem ni sa kim

Robert Prosinečki prije nešto manje od pola godine postao je selektor BiH, a svoju bivšu reprezentaciju Hrvatsku će, ali i ostale utakmice, pratiti na televiziji, ali i kao komentator na HRT-u.

Tim povodom Prosinečki je dao zanimljiv intervju zagrebačkom Jutarnjem listu, čije dijelove prenosimo.

Kad su predviđanja za hrvatsku reprezentaciju u Rusiji u pitanju, u ovom je trenu, kaže, sve moguće.

– Ja bi počeo sa ‘98. Mislim da je bio puno manji pritisak na nas u toj generaciji zato što smo svi nekako stajali iza toga. Znali smo da smo dobri, ali nismo imali takvo opterećenje kao što imaju igrači danas. Ovi dečki imaju pritisak od samog tog našeg trećeg mjesta i da treba to dostići i da treba opet biti gore. Rekao bih da imamo dobru reprezentaciju, igrače koji igraju u najboljim ligama i najboljim klubovima, a neki su i nositelji i glavne karike igre u tim klubovima. Uz sve to, ambijent je drugačiji nego ‘98., puno se stvari dešavalo, ali repka kad počne, mislim da ćemo opet biti svi zajedno. Ali, do samog tog trenutka dok ne dođemo tamo, nalazimo probleme, od trenutne atmosfere u hrvatskom nogometu i svega ostalog što je specifično za nas – smatra Prosinečki.

Od ‘98. na ovamo puno se toga u hrvatskom nogometu promijenilo.

– Naravno, tada su javnost i novine i televizija, svi bili na našoj strani, što je jako bitno. Sad je ta podrška ipak manja, ljudi koji to vode nisu euforični kako su bili onda, no, ja mislim kad prvenstvo počne da će opet biti sve pozitivno. Mi ‘98. nismo imali ovakve probleme, dolazio si zadovoljan, sretan i iščekivao da dođe što prije repka da bi igrao. A ovi igrači imaju lagani pritisak sa svih strana. Ali, ovoj reprezentaciji je zadnji vlak da bi nešto napravila. Ima gro igrača koji vjerojatno neće igrati iduća svjetska prvenstva. Dio će doseći europsko prvenstvo, ali svjetsko ne. Toj generaciji je to zadnja šansa s Lukom, s Čarlijem i svima koji su tamo. I morat će dati sve od sebe da se nešto napravi. Imamo dobru reprezentaciju, to nema govora, a imamo i dobru grupu. Nije to Argentina koja je tako dominantna, mislim da smo od Nigerije puno bolji i da bi tu grupu morali proći. Onda dolazi ‘knock out’ sistem. Ne daj Bože Francuske, a ovo sve drugo mislim da Hrvatska može proći – predviđa Žuti.

Iako ne ide u Rusiju, pratit će sve utakmice, dosta njih i s komentatorskog mjesta u studiju HRT-a.

– Kad ću biti na HRT-u reći ću i koju riječ, ne samo o Hrvatskoj, nego i o drugim tekmama. Probat ćemo izanalizirati, nadam se sve pozitivno o Hrvatskoj, a ostalo realno – kaže.

Posljednjih pola godine, otkad je postao selektor BiH, živi na relaciji Sarajevo – Zagreb.

– Pet mjeseci sam tamo. U početku je javnost puno više bila za Amara Osima, jer smo obojica bili kandidati. On je ipak tamo, zna puno, cijelu ligu, Švabin (Ivica Osim) je sin… Ali, na kraju je predsjednik i Izvršni odbor, njih 14, jednoglasno meni dalo podršku. Već sam odradio neke utakmice i pripreme gdje se pokazalo da smo na dobrom putu. Nažalost, nisam se kasnije vidio s Amarom, ali ja nemam u životu problema s nikim. Nije bilo prilike – objašnjava.

Prosinečki je jedinstven po mnogočemu, a posebno što ga jednako vole i cijene i u Zagrebu i u Beogradu, pa je BiH nekako došla kao spoj toga svega.

– Uvijek će biti i onih koji su protiv, ali ja slijedim svoj put, ali i život. Ne želim pobjeći ni od ničega ili suditi. Jedan od najuspješnijih mojih trenutaka je u Crvenoj zvezdi gdje sam kao igrač postigao velike rezultate i iz Crvene zvezde otišao u najveći klub koji postoji. Zaslužio sam to svojom igrom, ali Crvena zvezda mi je sve omogućila. Ima i drugi dio kad počinjem samostalno raditi kao trener. Opet me Crvena zvezda pozove. Nitko me nije pozvao odavde, nego su oni došli do ideje da bi ja to mogao voditi. Tako je počeo moj trenerski put, kao i igrački. Bez daljnjega da je to bio i Dinamo, gdje sam bio od pionira, do omladinaca, ili juniora, kako hoćete, došao do prve momčadi, ali najvažniji put je bio tamo. Vjerojatno mi je tako grah pao – priča Prosinečki.

Na trenersku klupu Crvene zvijezde stigao je sa svim počastima, a tako je i otišao iz Beograda.

– Imam dosta zasluga kao igrač. Mi smo osvojili Ligu prvaka, u nekoj povijesti smo ti koji smo to uspjeli. I danas se priča o tome. I teško da će netko s Balkana opet to napraviti. S druge strane ja ne dijelim ljude nikako osim na dobre i loše, tako da sam primljen jako dobro – tvrdi Žuti.

Čim je zasjeo na klupu BiH rekao je sebi da će najveći neuspjeh ove generacije biti ako ne ode na Europsko prvenstvo, kako njihov igrački, tako i njegov trenerski.

– To bi bio najveći fijasko. Pogotovo sad upoznavajući ih ovih mjeseci dok radim s njima i gledam kakvi su to igrači. Ali, biti prvak Europe, tu već pričamo o velikim stvarima. Samo znam da će ova reprezentacija BiH na EP-u dobro izgledati i igrati dobar nogomet. Sve drugo je nemoguća misija, ali najbitnije je otići na veliko natjecanje na kojem su oni bili samo jednom u svojoj povijesti, i to u Brazilu. Mislim da je to premalo za kvalitetu koju sada imaju – siguran je Žuti.

Od svih u nogometnom svijetu život ga je najviše vezao uz Ćiru Blaževića, kako u pozitivnom, tako i negativnom smislu.

– On je imao milijardu igrača, a najviše se spominje uz moje ime i ja uz njegovo. Kad god smo negdje, otvori se tema ‘87., pa onda ‘98. ili ‘96., pa sad opet kao trener jer i on je vodio BiH. Tako da me i tamo pitaju o njemu. Stalno se spominjemo. Dobar sam s Ćirom. Možeš biti ljut na Ćiru, možeš biti frustriran na njega, mnogo puta, kao što sam i ja bio, pogotovo u nekom dijelu moje igračke karijere. Početak, dečko koji im sve u Dinamu, i odjedanput odlazi negdje drugdje. Tako da ja na njega mogu biti u tim trenucima ljut, no nikada ne mogu da ne pričamo, tako da smo i sada u dobrim odnosima. Čak priča i da sam čudo od trenera. Ćiro je osoba koja je obilježila hrvatski nogomet koliko god to netko negirao. Stalno je u javnosti, pravio je velike rezultate, od Dinama ‘82. kad je osvajao prvenstvo, do ‘98. gdje on postaje po mnogočemu naš najbolji trener. Poštujemo se i nemamo nikakav problem – objašnjava.

No, pokojni otac Đuro najzaslužniji je za njegovu karijeru.

– Kako ti svi dragi ljudi fale kad odu, tako i on meni jednako fali i nakon 15 godina, koliko je prošlo od njegove smrti. On je bio osoba koja je obožavala nogomet i koja je ostavila sve u Njemačkoj da bi njegov sin igrao u Dinamu. To već pokazuje koliki je bio nogometni zaljubljenik. Zaslužan je i za moj povratak ‘97. kada svi bježe iz Hrvatske da idu negdje vani igrati, a on mene vraća u Dinamo. Imao sam s njim odličan odnos. On je bio ključna osoba, a i cijela je familija stala iza mene, kad je stari stao. Puno mi je pomogao da napravim karijeru kakvu sam imao. Žao mi je da me ne može pratiti kao trenera. Vjerojatno sad od negdje gleda i govori kakve greške radim jer je bio jako kritičan. Čujem ga: ‘Kaj radi ovaj? Kaj je tebi?’ – sa sjetom se prisjeća Prosinečki.

Nogomet i pristup tom sportu uvelike se promijenio od godina njegovih početaka.

– Ja sam jedan od onih koji nije bio siromašan u djetinjstvu, a govori se da nogometaš mora biti siromašan da napravi velike stvari poput mnogih danas. Da ne nabrajam, Neymar, Pele, Maradona… Moje djetinjstvo je bilo fenomenalno, ništa mi nije falilo. Nisam od onih koji nisu imali za tenisice. Ja sam dobio tenisice, kopačke, dva para ako je trebalo. I u tom dijelu nisam imao problem. Svi veliki su imali probleme, a ja sam imao sve. Tako da mi je otac pomogao i kroz odgoj i to je vrlo bitno. Sad ima sve više frustriranih roditelja, koji nisu uspjeli, tako bar ja to gledam, ili im fali lova. Sve svoje probleme pokušavaju riješiti sa sinom, i u bilo kojem drugom sportu. Misle da ako sin potpiše, riješili su sve i zatvorili financijsku strukturu. Ili su tu frustracije što on nije uspio, pa preko djeteta to želi. Ima ih jako puno. Često smo skoro svi neobjektivni roditelji. I ja ću reći u nekom trenutku da je moja kći najbolja u nečemu. Jednostavno to je tako – priča.

Igrao je i u Realu i Barceloni, ali njegov je favorit neupitan.

– Strašno cijenim i nevjerojatno mi je bilo super u Barceloni, ali jednostavno je Real moj prvi klub. Kao klinac kad sam bio u Realu, to je bilo to i ništa drugo nije postojalo. To je moj prvi klub gdje sam otišao s 22 godine. Tako da sam više za Madrid, vuče me nekako, ali Barcelona je isto fantastičan klub – iskren je Prosinečki.

U životu je puno puta mijenjao adrese diljem svijeta, a njegova supruga Vlatka, te kćeri Leonarda i Roberta uvijek su bile uz njega.

– Jednostavno je, a to možete pitati i moju suprugu. Moja je jedina obaveza prema familiji i nemam obaveze prema nikome drugome po pitanju gdje želim ići i što ću raditi, igrati ili trenirati. Svoju sam gospođu pitao kad sam se želio baviti samostalnim trenerskim poslom, što znači puno putovanja, otkaza, dolazaka i odlazaka… Pitao sam je slaže li se. Žena i djeca išli su svugdje sa mnom. Beograd, Turska, pa Azarbajdžan tri godine. Sada sam u BiH, no to je tu, na 400 kilometara razdaljine, tako da su djeca tu u školi. Imam puno više vremena s obzirom na to da se radi o reprezentaciji i da sam izbornik, pa imam više vremena za obitelj. U klupskom smislu je to sasvim drugačije – tvrdi.

Kćeri mu uskoro navršavaju 19 i 15 godina. Mlađa Roberta kreće u srednju školu, a pred starijom Leonardom je upis na fakultet. No, 13. jula bila je velika je obljetnica za njega i suprugu Vlatku jer tog su datuma prije 20 godina uplovili u bračnu luku. No, još jedna okrugla obljetnica tek ga čeka.

– 12. siječnja ću proslaviti 50. rođendan u velikom stilu. Dobro ćemo se provesti i nakon toga više neću slaviti rođendane. Probat ću godine brojati unazad – smije se Žuti.

Puno je savjeta dobio u karijeri, no njegov je otac Đuro davao one najbolje.

– Njemu je izuzetno bilo teško kad sam trebao otići iz Dinama ‘87. Starog je to presjeklo. Voliš svog sina, dižeš familiju i zaboravljaš neke stvari. Slomilo ga je kad je Ćiro rekao da ne znam igrati. Rekao je samo: ‘Sad buš videl kako ne zna niš!’, a znate kako su Zagorci tvrdoglavi i stalno bi se tužili za nešto i tu dolaze problemi – polu kroz šalu kaže Prosinečki.

Puno je utakmica i nezaboravnih golova bilo u njegovoj karijeri, no kao početak svega ipak navodi ‘87. i SP u Čileu.

– Koliko god se tog želimo riješiti, to su najveći uspjesi cijele te generacije. U Čileu se prepoznalo da tamo neki klinci negdje znaju igrati i tu nam je svima bila najveća odskočna daska, i meni i Zvoni (Bobanu), Jarniju, Mijatoviću, Šukeru… Bila je to generacija vrlo talentiranih igrača i poslije se pokazalo da su igrali u najboljim klubovima svijeta. Tu je i ‘91. kad sam osvojio Ligu prvaka. Moj prvi gol u Dinamu ‘86. protiv Želje je isto nešto što ću pamtiti. To su sve stvari koje se ne zaboravljaju. Naravno, ‘98. je itekako za pamćenje. Kad odigraš prvu tekmu s Realom protiv Barcelone i zabiješ gol iz slobodnjaka. Ali, kad bi birao koji mi je gol najvažniji, ne bih znao reći – kaže slavni nogometaš.

Na Prosinečkom je nemoguće ne primijetiti brojne tetovaže, od kojih svaka ima svoje značenje.

– Došao sam u godine kad je počelo boljeti. Netko će reći da sam neozbiljan jer ljudi često povezuju tetovaže s neozbiljnošću. Meni se tako ne čini. To je stvar koju kad jednom počneš, ne možeš stati i stalno dodaješ još po jednu, no zadnje četiri godine sam stao. Ali, imam u planu još neke stvari koje su obilježile moj život i imaju obiteljski značaj – najavljuje.

Rijetke slobodne trenutke voli provoditi u očevu rodnom selu Čermehovcu, gdje se rado sjeti djetinjstva i vremena provedenog s ocem i prijateljima. Dapače, da mu majka nije na moru, sad bi bio u Čermehovcu i ovaj intervju se, kaže, ne bi dogodio. No, ljeto pred nama rezervirano je za suprugu.

– Imam problem jer kći mi ima 19 godina i prvi put ide sama na more. Mlađa odlazi kod bake, tamo joj je još uvijek najljepše i kao u pjesmi ide ‘tamo gdje je sve po mom’. A i žena i ja ćemo negdje otići sami. Vrijeme je za romantiku – zaključio je.

fudbalska reprezentacija bihrobert prosineckisvjetsko prvenstvo 2018
KOMENTARI

KOMENTARI