Sport Centar

Odlazak Fortune s kućnog praga i jeftini alibi

Karaiskaki, 11,5 godina poslije, čekamo kraj utakmice na rubu kauča. Neki grčki navijači su odavno napustili stadion; bolje je otići na vrijeme nego nastaviti gledati fudbalsku lekciju u režiji Zmajeva sa zapadnog Balkana. Grci nisu u šaci, ne držimo ih taktički i tehnički, već ih puštamo da se muče, pa ih na trenutke i ismijavamo kad smo duboko u njihovoj opasnoj zoni.

Odlazak Fortune s kućnog praga i jeftini alibi

Karaiskaki, 11,5 godina poslije, čekamo kraj utakmice na rubu kauča. Neki grčki navijači su odavno napustili stadion; bolje je otići na vrijeme nego nastaviti gledati fudbalsku lekciju u režiji Zmajeva sa zapadnog Balkana. Grci nisu u šaci, ne držimo ih taktički i tehnički, već ih puštamo da se muče, pa ih na trenutke i ismijavamo kad smo duboko u njihovoj opasnoj zoni.

To izgleda jako lijepo sa strane, naročito kad se igra sudijska nadoknada. Može se reći da je dobar osjećaj biti i navijač ekipe koja to radi, pa se malo zanijeti i ući u kožu najvećih svjetskih sila. A kada postaneš to, onda priče nema. Tad Fortuna ne kuca na vrata, već samo ulazi i udobno se smjesti u kuću. Nama je još uvijek kucala, jer mi svjetska sila još uvijek nismo.

U trenucima dok joj iz kuće pod nazivom ”Bosna i Hercegovina” niko ne otvara, sigurno se vratila nekoliko dana unazad, pa pregledala najave za novembarsku noć u Pireju. Nama je i bod bio dobar, bitno nam je da ne izgubimo. Rezultat na semaforu samo nam je šlag na tortu, jer smo ono osnovno već odradili.

U takvoj atmosferi, kad ti je bod protiv nezrele Grčke dovoljan, ne žališ za propuštenim šansama i nije te briga što na stolu imaš priliku za šah-mat. Sve ti je otvoreno da taj rezultat na kraju bude i uvjerljiviji, pa možda Evropom da odjekne ime one reprezentacije što joj je sviran nepostojeći ofsajd na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

Tad Fortuna odlazi jer je više ne zanimaš. Nju ne zanimaju oni koji je ne žele uvijek pored sebe. Da li je ona promijenila adresu ili možda i dalje ostala ispred naših vrata da se slatko smije, to mi ne znamo. Možda je šapnula na uho Georgiosu Tsavellasu da se lopta odbija na 20 metara i da dadne sve od sebe. Sreća prati hrabre? Pitanje je koliko su Grci hrabri, prije su suprotnost, ali sad je svejedno. Sigurno je da ni mi nismo bili hrabri…

Dalo bi se pričati i o suđenju, ali to je već jeftini alibi. Znamo mi, duboko u sebi, da nismo ni zbog toga izgubili cijeli plijen u Atini.

Poslije Valensije smo bili ljuti na sve jer nam se nije dalo da dođemo do pobjede protiv velike Španije. Sada trebamo biti ljuti na sebe, jer nismo dali sebi priliku da napunimo Grčku do kraja. Nismo vjerovali u vlastite mogućnosti, iako smo imali sve što nam je trebalo. Zbog takvog garda, ujedno, nismo nikad ni bili sila.

euroliga
KOMENTARI

KOMENTARI