Sport Centar

Od ratnog Sarajeva do Batistutinog rekorda

To je trenutak kada svaka igra dobije svoj kraj i ne odredi konačnog pobjednika, kada opkoljeno Sarajevo reže osjećaj da kroz zrak leti okrutni ubica koji ne pita ni za ime, godine, mjesto rođenja ili pol. Taj zvuk granate za koju nikad niko nije znao gdje pada i da li koga pogađa ili ubija zauvijek će ostati u mislima i podsvjesti. Ostaje i za one koji su uspjeli, one koji nisu, one što i dalje pokušavaju biti neko ili nešto, što su blizu ili daleko. Ostao je i njemu.

Od ratnog Sarajeva do Batistutinog rekorda

Taj zvuk granate za koju nikad niko nije znao gdje pada i da li koga pogađa ili ubija zauvijek će ostati u mislima i podsvjesti. Ostaje i za one koji su uspjeli, one koji nisu, one što i dalje pokušavaju biti neko ili nešto, što su blizu ili daleko. Ostao je i njemu.

U trenutku kada je uzimao loptu u ruke pripremajući se za penal i već u glavi stvarao sliku u koju stranu ide golman, u koju bi trebala lopta, da li će biti dobra, jaka, precizna i na kraju, da li će biti pobjedonosna, Edin Džeko mogao je mislima odlutati i vratiti se na te jezive trenutke koje su mu obilježile djetinjstvo.

Ukoliko bude dobra, opet dolazi do eksplozije, tlo će pod njegovim nogama zadrhtat kao nekad. Razlika je samo u tome što ne donosi bol i ne ubija, već bira pobjednika, heroja i rekordera.

Šut s bijele tačke ne predstavlja bilo kakav zalet i udarac pri kojem lopta može da ide bilo gdje. Posebno ne za nekoga ko je svoj prvi pucao na šljaci stadiona Grbavica, pa je morao paziti da li je lopta mirna, da li se pod nju podvukao kamen ili ono najgore, da li će kopačke ostati žive nakon što ona dobije bilo koji pravac. Makar i u golu završila, treba se i sutra igrati u nečemu, zato… oprezno.

Sada to već nije slučaj, na nogama su najbolje, najplemenitije, neko bi rekao da su toliko kvalitetne da i same mogu pucati i pogoditi tamo gdje je mozak odredio. Toliko su dobre da nestvarno izgleda promašiti u njima, posebno ako znaš u kakvim si sve pogađao.

Trnovit je put do trenutka kada se namješta lopta za obaranje rekorda. Glava je čvršća, kroz te silne godine pogodile su je milijarde kapi kiše, noge su jače jer nije svejedno upasti u snijeg do koljena, pa nastaviti trčati. Tijelo postaje spremno na sve, jer da bi gledao golmana i razmišljao kuda ide lopta za pobjedu, moraš proliti litre krvi.

Zna taj put probuditi zvijer u sportisti. Najbolje godine provedene su na treningu, svaki izlazak društva ispraćen je s terena ili mjesta na kojem se sprema za teren. Previše propuštenog i osjećaj odbačenost, drugačijeg i ukoliko finalni proizvod bude kvalitetan, naplata može biti puno skuplja od stvarne cijene.

Kako za koga, za Džeku nikada nije bila. Priča o skromnom dječaku, teškom djetinjstvu, trnovitom putu do uspjeha učinila ga je samo boljim čovjekom, velikim humanistom i idolom nacije. Učinila je to da svaki ljubitelj fudbala u Bosni i Hercegovini, dok gleda rimsku Vučicu drži palčeve u 76. minuti i moli sve ono što mu je najdraže da bude precizna i da bude unutra.

Nije to rekord Omara iz susjedne mahale koji je tri puta uzastopno pogađao prečku. Omara jeste, ali onog legendarnog, Gabriela Batistute. Još jedan pravi šut i uz jednog od najvećih svih vremena, rame uz rame stajat će ime Edina Džeke.

I desilo se. Zrak je rezao zvižduk sudije koji daje znak za šut, tlo podrhtavalo uslijed velikog slavlja navijača Rome koji slave vodstvo svoje ekipe. Edin Džeko je pogodio.

Tada više ništa nije bilo bitno. Ni ko je šta rekao, ko je predviđao veliku karijeru, a ko savjetovao da se ide u školu. Nisu bile bitne ni suze zbog prvih poderanih kopački, prvi promašen penal, prva utakmica ili prvi zvižduk.

Na kraju svega, najbitnija je bila odluka da se tog popodneva 90-tih skloni s ulice u koju ću nešto kasnije pasti ta odvratna granata.

euroliga
KOMENTARI

KOMENTARI