Sport Centar

Ne možeš biti savršen, trebaš biti svoj: Misimović je nosio dres sa brojem 10 u glavi i srcu

Život je balans. Sredina. Vječita borba dobra i zla. U ljudima, u bićima. Život je traganje. Za samim sobom, za uspjehom, za priznavanjem. Život je dizanje, iz ponora, iz poraza, iz neuspjeha.

Ne možeš biti savršen, trebaš biti svoj: Misimović je nosio dres sa brojem 10 u glavi i srcu

Život je balans. Sredina. Vječita borba dobra i zla. U ljudima, u bićima. Život je traganje. Za samim sobom, za uspjehom, za priznavanjem. Život je dizanje, iz ponora, iz poraza, iz neuspjeha.

Život, pun nepravilnosti, smisla koji nađeš u besmislenim stvarima, i besmisla koji se pojavi u logičnom, često ti nametne terete koji mogu da te slome. Ili ojačaju, ako pronađeš pravog uzora.

Šta dječak pred pubertet može znati o životu? Do tad neopterećen ničim, osim satima provedenim na igralištu dok starci ne zovnu sa prozora, vrlo malo. U pubertetu je već drugačije, želja za pripadanjem popularnom društvu u školi, prva simpatija, otkrivanje nepoznatih dijelova sebe, i fudbal.

Šta dječak koji u pubertetu dobije nekoliko kilograma viška može znati o savršenstvu? Društvo ti nameće ideale kakvih je malo ili nikako. Nigdje na bilboardu nećeš vidjet tijelo koje nije izvajano kao u kiparskoj radionici. Lica na TV-u su uvijek “savršeno” našminkana, svjetla odigraju svoju ulogu i sve to izgleda kao neka bajka. Realnost je malo drugačija.

Za fudbal moraš da budeš jak, brz i da trčiš. Trbušnjaci oštri ko rende. Romantičari u fudbalu izumiru, a igrači sa vizijom i snom bivaju zamjenjeni igračima koji znanje nadoknađuju trkom i rade stvari mehanički.

I kako da dječak nađe svoje mjesto u takvom svijetu?

Pa samo ako nađe sebe u uzoru poput Zvjezdana Misimovića.

Čudan ti je taj uzor. Nije dovoljno brz, ali uvijek stigne na vrijeme. Nema dovoljno snage, ali otrese protivnike ko Mike Tyson. Ne kreće se dovoljno, ali njegove lopte su uvijek pravovremene.

Dijete gastarbajtera. Bosanac, a Srbin. Možda ima i hrvatskih korijena. A najviše svoj. Eh da je barem naš. Šta uopšte znači to naši i njihovi? Valjda je fudbal univerzalni jezik koji pričaju svi ljudi svijeta. Nekim “stručnjacima” pretežak, spor, debel. Baš kao što su i dječaku rekli njegovi stručnjaci.

Do tad mu je omiljeni igrač bio Hasan Salihamidžić, ali jedne prilike izbjegao je da mu se potpiše na dres svijet i srušio mu svijet. Ali eto, taj isti Hasan jednom je Zvjezdana prilikom treninga u teretani pitao da igra za zemlju svojih roditelja. Njegovi su negdje kod Gradiške, na međi dvije zemlje.

Dječaka je pubertet oblikovao u burence koje se na terenu gega u ritmu pingvina. Sa loptom je znao gotovo sve, a mnogima je izgledao kao neki lijeni genije koji ne trči. A igrači koji ne trče danas ne mogu baš da prođu u svijetu fudbala.

Zato je u Zvjezdanu našao svjetlo koje mu je trebalo. Jer Miske je to mogao.

Gdje nestaje onaj šmek i igranje za raju? Gdje odlazi onaj delirij mase kada zamahneš jednom, pa drugi put i kad svi misle da ćeš opucati ili dodati ti treći put šalješ onog nesretnika u suprotnu stranu kao da je na ringišpilu?

E pa pitaš Casillasa ili Engleza Jamesa. I mnoge druge. Jer oni su igrali protiv Misketa.

Broj 10 je simbol sveobuhvatne, opšte, idealne harmonije. Savršeni broj je 10, jer zbir četiri prva broja daje savršeni broj 10 = 1 + 2 + 3 + 4. Tako je barem smatrao Pitagora, jedan od najvećih matematičara svih vremena.

Broj 10 bio je i Zvjezdan Misimović. Možda ne uvijek na dresu, ali uvijek u glavi i srcu. Šmeker. Igrač sa vizijom i razrađenim scenarijem u glavi i režijom za Oskara i prije nego primi loptu u noge. Igrač poteza, onog posljednjeg. Kada svi misle da je utakmica gotova on uzima loptu i rješava situaciju, golom ili asistencijom.

Komentator je često znao reći da lopta ima oči. Pa kako uopšte lopta može imati oči? Može ako joj ih umjetnik nacrta. Može, ako je Zvečke zavalja.

I zato je dječak shvatio da u životu ne možeš uvijek biti savršen, ali možeš biti svoj. Svi teže nekom pripadanju, ali najviše možeš pripadati samom sebi.

Možeš odigrati preko 50 utakmica za omladinske selekcije Jugoslavije pa da te proglase preteškim. Možeš osvojit titulu sa Bayernom pa otići da napraviš mjesta igračima poput Lella i Ottla. Fazon je u tome da izdržiš. Da odeš u Bochum u drugu ligu, pa preko Nurnberga stigneš u Wolfsburg i istog tog Bayerna koji ti je zatvorio vrata nakantaš zajedno sa Džekom i onim Brazilcem. Da osvojiš titulu i oboriš rekord lige sa brojem asistencija, jer tvoje lopte imaju navigaciju bolju od NATO podmornica. Možeš se i posvađat sa Pižonom, sa Ćirom, sa Hagijem. Jer boli tebe briga šta ko misli i kakvim te smatra. Tvoje je da navučeš broj 10, bar u glavi, uzmeš loptu i kao da je od plastelina oblikuješ najljepši oblik svojim potezom, pasom ili golom.

Na kraju, najvažnije je da slušaš svoj glas u glavi koji ti kaže da vrijediš. Ako imaš uzore u likovima poput Zvjezdana Misimovića. Jer, može čovjek bit Jugosloven, Srbin, Bosanac, Balkanac ili ko već. Može bit visok, nizak, pretil, premršav. Savršeno nesavršen, ili obratno.

Ali umjetnik sa loptom k'o Miske, e to ne može.

(Dino Šečić – Korner, fudbalski magazin)

fudbalska reprezentacija bihzvjezdan misimovic
KOMENTARI

KOMENTARI

Mali majmun
Gost

Dobar!

hmm
Gost

Smeker-Sar. =spijun, izdajica
smeker-bg= frajer,

wpDiscuz