Sport Centar

Legenda o Škiji: Heroj je postao na fudbalskom terenu, čovjek ostao cijeli život

"Mali, ti ćeš biti dobar igrač", smjelo je kazao Asim Ferhatović Hase jednom golobradom mladiću septembra 1965. godine i ne sluteći koliko će samo biti u pravu i kakva buduća igračka veličina stoji pred njim.

Legenda o Škiji: Heroj je postao na fudbalskom terenu, čovjek ostao cijeli život

“Mali, ti ćeš biti dobar igrač”, smjelo je kazao Asim Ferhatović Hase jednom golobradom mladiću septembra 1965. godine i ne sluteći koliko će samo biti u pravu i kakva buduća igračka veličina stoji pred njim.

Bio je to debitant u sarajevskom derbiju, dječak od 17 godina koji je igrao svoju prvu prvoligašku sezonu u dresu Željezničara. Riječi istinskog asa i fudbalskog virtuoza Haseta bile su veliki podstrek tada mlađahnom Josipu Katalinskom da nastavi trenirati još bolje i jače, nakon što je odigrao sjajnu utakmicu na Grbavici u derbiju protiv Sarajeva (1:1), čuvajući legendarnog fudbalera sa Koševa. Zvijezda je rođena.

Priča o popularnom Škiji počela je na Ilidži. Rođen na današnji dan 12. maja 1948. godine, odrastao je igrajući fudbal sa vršnjacima na ilidžanskim poljanama oko Željeznice i Bosne i na školskom igralištu. I dok mnogi vjeruju da je nadimak Škija dobio zbog sklonosti ka duhanu, istina je da je nadimak potekao iz školskih dana kada je u jednoj predstavi glumio izvjesnog Škiju zbog kojeg je ostao Škija do kraja života.

Fudbal je počeo igrati kao dječak u matičnom ilidžanskom Igmanu na poziciji centarhalfa. S obzirom da tada nije bilo kadetskih selekcija, od 1963. godine nastupao je za juniore, ali pod lažnim imenom. Imao je svega 15 godina i prema propozicijama morao je obaviti specijalne ljekarske preglede kako bi stekao pravo nastupa, zbog čega je nastupao sa krivotvorenom registracijom na ime dvije godine starijeg komšije Jove Radojevića.

Igman je tada više gravitirao ka FK Sarajevo i upravo su na Ilidži svoje karijere počeli asovi poput Bajića, Crnogorca, Jasenkovića, Petkovića, Šarana – igrača koji su ostavili dubok trag u bordo dresu i malo je nedostajalo da Katalinski krene njihovim putem. Gotovo je nepoznata priča da je 15-godišnji Škija čak otišao na trening Sarajeva, sav sretan i pun elana, ali doživio je veliko razočarenje koje je njegov fudbalski put usmjerilo ka Grbavici. Na pometnom treningu na kojem se vršila selekcija talentovanih igrača, tadašnji trener u omladinskom pogonu tima sa Koševa Dobrivoje Živkov Lala odabrao je 20-ak dječaka među kojima nije bio Katalinski i to čak i da ga nije ni pogledao kako treba. Tužan i razočaran vratio se kući, ali grešku gradskog rivala vješto su iskoristili u taboru Željezničara.

Image result for josip katalinski

Milan Ribar, trener stvaralac, tvorac prve šampionske generacije Plavih brzo je regovao. Katalinski se priključio juniorima Željezničara, a već 1965. godine potpisao je i svoj prvi ugovor sa klubom sa Grbavice. Debitovao je protiv Vardara, a do kraja sezone 1965/66 odigrao je 19 utakmica uključujući i debitantski derbi sa Sarajevom na kojem je zablistao i dobio pohvale od velikog Haseta. U tom periodu počinje i prvoligaški uspon Željezničara koji je pod Ribarovim vodstvom od 1967. do 1972. godine pet puta bio u borbi za titulu. Plavi su tri puta bili jesenji prvaci, jednom vicešampioni, a kruna je uslijedila 1972. godine kada je na Grbavicu stigla prva šampionska titula.

Josip Katalinski kao neizostavna karika i stub odbrane sa brojem pet na leđima postigao je nevjerovatnih 12 golova. Bio je najefikasniji defanzivac u Evropi i najbolji fudbaler šampionskog Željezničara. Škija je tokom karijere sakupio 269 zvaničnih nastupa u plavom dresu, uz čak 48 postignutih golova zbog toga što je u filozofiji Milana Ribara imao veliku slobodu u igri, a nerijetko je znao igrati i na mjestu centarfora.

Related image

Nastupao je i za sve selekcije Jugoslavije, a za A selekciju na 41 utakmici postigao je 10 golova. Od brojnih golova, najčuveniji je onaj u reprezentativnom dresu 1974. godine u majstorici za odlazk na SP protiv Španije u Frankfurtu, koji je bivšu Jugoslaviju odveo na Mundijal u Njemačkoj prvi put nakon 12 godina.

Toj utakmici prethodila je svojevrsna lična drama koju je Škija proživljavao svega nekoliko mjeseci prije tog meča. Uoči posljednje kvalifikacijske utakmice sa Grčkom u Atini, Jugoslaviji je bilo neophodno da pobijedi sa najmanje tri gola razlike za direktan plasman na SP, dok bi pobjeda od dva gola viška značila majstoricu sa Španijom. Plavi su poveli sa 0:2, ali su se Grci vratili i poravnali su na 2:2 autogolom Katalinskog. Da stvar bude gora, isključen je i Dušan Bajević i djelovalo je sve izgubljeno. Defanzivac Željezničara je na poluvremenu molio selektora Milana Miljanića da ga zamijeni, jer mu je autogol veoma teško pao, ali je popularni Čiča odlučio da ga ostavi u igri. Ivica Šurjak je pogodio za 3:2, a duboko u sudijskoj nadoknadi Stanislav Karasi je postigao i četvrti gol koji je odveo Jugoslaviju u Frankfurt na megdan Špancima.

Legendarni fudbaler je u brojnim intervjuima kasnije priznao da ga je dugo proganjao taj autogol, da je htio da se “ubije od muke” . Čak se u snovima budio sanjajući da Karasi promašuje priliku i da Jugoslavija ostaje bez SP. Ipak, na utakmici Jugoslavija – Španija (1:0) na Waldstadionu u Franfurtu 13. februara 1974. godine, ostao je upisan zlatnim slovima u historiji jugoslovenskog fudbala. Katalinski, koji je u prethodnom meču postigao autogol protiv Grčke i bio je predodređen za tragičara, postao je junak! U 13. miniti nakon prekida sa desne strane Ivan Buljan je centrirao, a Škija je poslije nebeskog skoka i odbijene lopte u padu desnom nogom savladao golmana Španaca Iribara za 1:0. Bio je to pogodak koji je Jugoslaviju nakon 12 godina odveo na SP, a Škija je postao nacionalni heroj. Uslijedilo je nepisivo slavlje jugoslovenskih navijača i igrača koji su na rukama nosili junaka utakmice. Niko u tom trenutku nije bio sretniji od njega. Poglašen je i za najboljeg igrača u Jugoslaviji 1974. godine.

Nakon desetogodišnjeg boravka na Grbavici 1975. godine odlazi u Nicu na poziv tadašnjeg trenera francuskog kluba Vlatka Markovića. Tadašnje propozicije FSJ predviđale su da igrači ne mogu ići vani prije 28. rođendana, ali Savez je izašao Škiji u susret kao jednom od zaslužnih fudbalera i napravio je svojevrstan presedan, omogućivši mu da ode u inostranstvo sa 27 godina. Veliku ulogu u transferu odigrao bivši predsjednik Željezničara i nekadašnji gradonačelnik Sarajeva Ante Sučić, a odlaskom u Francusku postao je najplaćeniji jugoslovenski fudbaler onoga vremena. Katalinski je 1975. bio dobitnik Šestoaprliske nagrade grada Sarajeva.

U tom periodu za Nicu je igrao i Vahdin Musemić, a zatim i Nenad Bjeković, a kuriozitet je da su sva trojica doživjeli povrede zbog kojih su ranije okačili kopačke o klin. Škija je operisao koljeno i sa samo 30 godina morao je reći “zbogom” fudbalu. Ipak, na Azurnoj obali je uživao toliko da su ga prozvali “domorodac”. Nakon karijere otvorio je hotel i restoran, a u Francuskoj je ostao sve do 1990. godine kada se vratio u Sarajevo, ne sluteći šta ga čeka u rodnom gradu.

U ratnom ludilu doživio je porodičnu tragediju kada su mu četnici ubili brata, ali ostao je filantrop i pacifista koji je u ljudima uvijek pokušavao vidjeti ono najbolje. Po sticanju nezavisnosti BiH i tokom agresije na našu domovinu bio je direktno involviran u rad NSBiH u njegovim samim počecima, baš kao i u FK Željezničar gdje je dao značajan doprinos u opstanku kluba sa Grbavice u najtežim vremenima.

Škija je bio ljudina i veliki patriota. Bosanac, katolik. Time se ponosio. U okupiranom Sarajevu ostao je hrabar, čist i dostojanstven i pored svih iskušenja. Visokomoralna ličnost i tih čovjek kojeg su svi voljeli širom bivše zemlje. Dvedesetsedmog aprila 1997. godine na stadionu Crvene zvezde u Beogradu igrana je kvalifikaciona utakmica za SP između SR Jugoslavije i Španije (1:1), a gotovo 60.000 gledalaca ovacijama je dočekalo jednog od najvećih bh. fudbalera svih vremena Josipa Katalinskog. U Beogradu nisu zaboravili velikog čovjeka i igrača, čuvenu majstoricu sa Špancima i gol decenije koji je obilježio njihovu mladost.

Image result for josip katalinski

Nakon rata Katalinski je radio u svom voljenom Željezničaru, a kasnije i kao trener u nekim bh. klubovima. Do svoje smrti obavljao je funkciju koordinatora omladinskih selekcija NSBiH, a kao zagovornik cjeloživotnog obrazovanja magistrirao je na Fakultetu za sport i tjelesni odgoj.

„Mi nemamo rezervni Savez, reprezentaciju, državu. Naša je samo Bosna i Hercegovina“, riječi su legendarnog Škije koje se pamte.

Nakon teške bolesti kojoj je dugo odlolijevao, posljednju bitku je izgubio 9. juna 2011. godine. Osim fudbala kao dječak volio je kino i glumu, pa je i nadimak dobio zahvaljujući školskom skeču. Pojavio se i u televizijskom filmu Simha, snimljenom 1975. godine po istoimenoj pripovjeci Isaka Samokovlije, igrajući sporednu ulogu limara Lijača. Na Azurnoj obali pio je šampanjac sa francuskom glumačkom kremom – Jean-Paulom Belmondom, Brigitte Bardot, Alainom Delenom, ali Škija nikada nije bio epizodista. Neki su heroji zaista stvarni i njihova slava je vječna…

fkzeljeznicarjosip katalinski
KOMENTARI

KOMENTARI

Obavijesti me o
avatar
Pitar
Gost

Hvala ti Harise za ovu divnu pricu.

Nema puno nade
Gost

Neka si ovo napisao,hvala ti za to!
Više ovakvih tekstova.Da su ljudi u sadašnjoj
Bosni i Hercegovini kao što bio Škija……

Ps.Vidi se u pozadini pune tribine,
koja vremena bila!

wpDiscuz