Sport Centar

Legenda bh. košarke se ne kaje: Firić zbog dresa BiH ratne 1993. odbio sjajnu ponudu iz Hrvatske

Gordan Firić našao se ratne 1993. godine pred ponudom koju bi malo ko mogao odbiti.

Legenda bh. košarke se ne kaje: Firić zbog dresa BiH ratne 1993. odbio sjajnu ponudu iz Hrvatske

Gordan Firić našao se ratne 1993. godine pred ponudom koju bi malo ko mogao odbiti.

Zagrebačka Cibona ponudila mu je četverogodišnji ugovor, podebljan stotinama hiljada maraka, stan za njega i porodicu, školovanje sestri… i to sve u situaciji u kojoj je porodica Firić bila, praktično, u izbjeglištvu u Hrvatskoj iz rodnog Jajca, a sam Gordan nije znao hoće li uopće dobiti neki drugi angažman, piše Avaz.

No, prihvatiti ponudu tada bi značilo odreći se dresa reprezentacije Bosne i Hercegovine, s kojom je Gordan izborio Evropsko prvenstvo 1993. i koja se tog ljeta pripremala u Hrvatskoj…

I Firić, kakav jeste, zahvalio se Ciboni na ponudi i vratio reprezentativnim kolegama, s kojima je poslije osvojio senzacionalno osmo mjesto na EP-u u Njemačkoj, što je ostao naš najbolji rezultat u historiji.

“Cibona mi je nudila veliki novac, stan mojoj porodici, tati posao, sestri školovanje… No, nisam prihvatio niti sam se poslije pokajao.

Rođen sam u Bosni, tamo su rođeni i moji roditelji, tamo sam živio 23 godine i bilo mi je prirodno da sa svojim prijateljima igram za reprezentaciju BiH”, prisjetio se Firić (48) u razgovoru za Avaz malo poznatih detalja od prije 25 godina, kad se stvarala bh. reprezentativna košarka.

Mi smo tada bili djeca izašla iz rata i imali smo veliki motiv da pokažemo da možemo da igramo košarku, da nismo za odbaciti. U Njemačku smo došli u veoma dobroj formi. Imali smo tri-četiri vrhunska igrača.

“Sabahudin Bilalović i Mario Primorac bili su sjajni strijelci, Emir Mutapčić imao je rutinu i iskustvo, Samir Avdić znao je igrati i vani i leđima… Mi mlađi smo pomagali. Bili smo baš zeznuta ekipa”, kaže Firić.

Dodaje da nismo loše igrali ni na Eurobasketu 1999. godine, kad smo bili nadomak pobjede nad moćnom Italijom, koju je vodio naš stručnjak Bogdan Tanjević.

“Minutu i nešto do kraja smo vodili. Da smo izdržali, mi bismo išli dalje, a Italija bi, s Bošom, ispala. Na kraju, mi smo se vratili kući, a Boša je otišao do kraja i postao prvak Evrope”, kaže Firić.

I Firić je igrao za prvaka Evrope, sarajevsku Bosnu, koja je u godinama kad je on stasavao kao igrač, bila košarkaška institucija.

“Iz Jajca, u kojem se tada košarka igrala na betonu, ja sam neke 1985. ili 1986. godine prešao u Bosnu, koja je bila ravna Realu iz Madrida. A po mene su u Jajce došli Mirza Delibašić, Mirsad Milavić i Zijah Kadić.

Delibašiću je za mene javio zenički trener Enver Jahić nakon što me je gledao na jednom turniru u Jajcu. To je bilo kao ostvarenje sna, takvi događaji se nikad ne zaboravljaju”, ističe Gordan.

Firić je važio za sjajnog univerzalca koji je mogao pokrivati sve tri vanjske pozicije na terenu. Nakon Bosne, za koju je igrao do 1992., ali i završio karijeru 2007. godine, imao je i zapaženu inozemnu karijeru, tokom koje je najduže igrao u Italiji.

U ovoj državi je i zasnovao porodicu (ima dvije kćerke), a već godinama je trener u Riminiju, gdje radi sa mlađim kategorijama.

“Radim samo s djecom. Ne želim da imam posla sa seniorima, znam kako je to iz vremena dok sam ja igrao, znam kakva je svlačionica. Ja sam zadovoljan, gledam kako djeca napreduju i rastu”, rekao je Firić.

U domovini je, kaže, posljednji put bio još 2013. godine.

“Bio sam tada u Sarajevu na revijalnoj utakmici naše reprezentacije u Skenderiji. Kasnije sam imao nekih privatnih problema pa nisam dolazio. I najbliža porodica mi je vani. Kćerke su tu, u Italiji, roditelji u Puli…”, rekao je Firić.

Svjedok Firićevih pregovora sa Cibonom bio je tadašnji predsjednik Stručnog savjeta Košarkaškog saveza BiH, istovremeno i organizator priprema u Zagrebu, Sulejman Begović.

Možete li zamisliti kako izgleda kad jednoj izbjegličkoj familiji, jer su Gordanovi roditelji bili u kolektivnom smještaju u Puli, neko kaže da će dobiti stan u Zagrebu i izdašan ugovor na četiri godine kojim bi riješili egzistenciju? Sve je to direktor Cibone Bože Miličević nudio Gordanu. Tadašnji propisi su, međutim, bili takvi da bi Firić istovremeno morao uzeti i košarkaško državljanstvo Hrvatske, a odreći se našeg. I kad je naš Gordan sve to saslušao zahvalio se Miličeviću i rekao mu da ne može prihvatiti ponudu, jer ne želi ostaviti svoje prijatelje i ne bi mogao da ne igra za svoju državu, piše Avaz.

Bila je tu i Gordanova majka, svi smo se frapirali da u momentu kad si ni na nebu ni na zemlju odbiješ nešto tako. To je bio gest patriotizma. Gordan je samozatajan, nikada o tome nije pričao, ali je svojim postupcima dokazivao da je pravi Bosanac i Hercegovac – rekao je Begović, dodavši da je i Samir Avdić napravio sličan potez odbivši ponudu tada veoma jakog KK Zagreb.

“Ti su momci stvarali i Savez i reprezentaciju i sve što su učinili nikada ne smijemo zaboraviti”, rekao je Begović.

Nakon što je još od 1993. igrao u inozemstvu, Firić se na zalasku karijere vratio u Sarajevo, u dres Bosne, na inicijativu svog dugogodišnjeg saigrača Nenada Markovića, koji je te 2007. godine vodio “Studente” kao trener.

“Igrao sam posljednja tri mjeseca za Bosnu, ali sam sezonu ranije operisao Ahilovu tetivu, imao sam već 36 godina i znao sam da ću tada u junu završiti karijeru”, rekao je Firić, koji je u avgustu 2006. bio i u reprezentaciji BiH nakon nekoliko godina pauze.

Susret protiv Izraela, odigran 31. avgusta 2006. godine, bio je Gordanov posljednji u dresu BiH.

gordan firickkcibona
KOMENTARI

KOMENTARI