Sport Centar

Košmar pariške večeri

Noćna mora. Noge nikada nisu bile teže. To trčanje u beskraj i bježanje bez cilja kojeg se ujutru možda nećeš ni sjećati, osjećaj da ne postoji način za izlazak iz tame i kraj za traumu u trenutku kada širom otvoriš oči. Bio je to ružan san, vrijeme je za novi, vjerovatno bolji i ljepši dan.

Košmar pariške večeri

Ako, pak, to nije bio samo ružan san i ako noge, nekad kasno sinoć, stvarno nikada nisu bile teže, onda trauma ne prolazi tek tako i osjećaj ljutnje na samog sebe postaje puno veći. Mogao si i trebao bolje.

Tako nekako, rano jutros, osjećali su se igrači Barcelone. Nemoćni, jadni i poniženi pred cijelim svijetom. Pali su u ruke lavovima Unaija Emeryja i 90 minuta tražili bijeg iz noćne more koja se zaista dešava, a koju neće okončati buđenje, već posljednji sudijski zvižduk.

Arogancija, to sidro koje se svako malo sveže oko vrata Messiju i društvu, u Parizu je imalo težinu čelika s Ajfelovog tornja. Podcijenili su protivnika, iako su trebali znati da PSG nije zvečka koju će nadobudni dječaci “Blaugrane” tek tako razbiti od zid.

Opet su na samom vrhu, ali ne kao pobjednička zastava na visokom jarbolu, već zakačeni za kuku i obješeni na stubu srama. Svi ti milioni, astronomske plate, potraživanja, zahtjevi, bonosi i šta već ne. Svi su duboko ugurani u džepove, nevidljivi, nebitni i svaki prst uperen je u njih.

Neki od njih, po prvi put se susreću s ovim, jer dok su, kao dio višemilionskih transfera, dolazili i pojačavali Barcelonu, sigurno da ovo nisu očekivali. S druge strane, nekima ovo nije prvi put. Novogodišnje slavlje i pozdravljanje s ne tako uspješnom 2014. godinom dodatno je pokvarilo to prokleto gostovanje u Baskiji i igranje na Anoeti. Kao i godinama ranije, Barcelona nije pronašla lijek za Real Sociedad i 2015. godina počela je porazom.

Deja vu. Prošlo je malo više od dvije godine, glavni likovi gotovo identični, tematika ista, očekivanja šire javnosti od riječi do riječi preslikana. Traži se glava Luisa Enriquea. Ali, kao iz najbolje režiranih filmova, Barceloni se pojavio prijeko potrebni heroj. Tadašnji kapiten, Xavi Hernandez, digao je glas u svlačionici, obavio pojedinačne razgovore, smirio strasti i pokušao svima njima objasniti značenje i veličinu klub kao što je Barcelona.

Bila je to šok terapija kakvu ne možete kupiti, bio je to govor koji ne može održati tamo neki klupski psiholog, ni najbolji motivator. Svaka riječ Xavijevog govora pronašla je neki put kroz vene igračima katalonskog kluba, a finalni plod bio je fantastičan.

Pet mjeseci nakon toga, na čelu s hrabrim kapitenom, Barcelona je slavila feštu povodom osvajanja Kupa Kralja, Primere i Lige prvaka. Tri u jednom, kao da se u januaru ništa nije dešavalo.

Dvije godine poslije, jutro nosi isti onaj miris koji aktivira sve moguće alarme i vapi za pomoć. Razlika je što sada nema Xavija, pa će kompletna priča koja nikada nije bila bliže kraju, morati dobiti novog superjunaka. U suprotnom je zaista kraj.

Svaki taj san koji nas čini nemoćnim s jutrom nosi dobru lekciju. Ako ta nemoć ipak nije bila san, onda lekcija može biti bolja i upečatljivija. Snažan šamar u Parizu možda se neće oslikati na već postiđenom i crvenom licu, ali će svejedno prodmati onoga kojeg je zalijepio. Samo je pitanje da li će to ovog puta biti dovoljno.

KOMENTARI