Sport Centar

Jutros mi je ruža procvjetala: Superheroj zbog kojeg je zaplakala košarka

Samo recite da košarka nije život. Da sport ne nudi najinspirativnije priče. Probajte to izgovoriti i odmah ćemo vas poklopiti s imenom ovog čovjeka – Derrick Rose.

Jutros mi je ruža procvjetala: Superheroj zbog kojeg je zaplakala košarka

Samo recite da košarka nije život. Da sport ne nudi najinspirativnije priče. Probajte to izgovoriti i odmah ćemo vas poklopiti s imenom ovog čovjeka – Derrick Rose.

Krenimo od početka, preciznije negdje od sredine, od najblistavijeg momenta karijere eksplozivnog beka, velike nade, ne samo Chicago Bullsa, već kompletne NBA.

Sa samo 21 godinom postao je najmlađi MVP u historiji lige. Novi Michael Jordan, revolucionar, budućnost košarke… Kako ga sve nisu kitili. Takva kombinacija brzine i tehnike ranije nije viđena, njegovi prodori, polaganja, finte… Čista poezija. Sjesti u fotelju i uživati.

Nije bilo bitno da li su Bullsi te sezone 2010/11, kada su igrali finale Istoka, nekoga rasturali na proste faktore, igrali dramatične završnice ili ponekad čak i gubili. Bilo je jednostavno važno gledati D-Rosea kako poput ekspresnog voza tutnji parketom i donosi dašak svježine svojim nevjerovatnim potezima koje biste premotavali da biste zapravo shvatili šta se desilo. Djelovao je u maniru Flasha, superheroja iz DC univerzuma.

Priča je zaista bila suviše bajkovita da bi bila istinita. Rođen u Čikagu, igrao za Bullse. Bio najbolji igrač ekipe koja je rasla i za koju su govorili da je pitanje vremena osvajanje šampionskog prstenja. Tom Thibodeau, trener poznat po visokim zahtjevima i ubijanju od posla, dobio je konačno igrača kojeg je prizivao, skoro skiciranog po njegovim mjerilima. Svi skupa su nazivani nasljednicima Jordanovih Bikova iz Vjetrovitog grada, etiketirani kao emotivni favoriti ogromnog broja NBA fanova.

Preko noći je sve nestalo. U play-off susretu 2012. protiv Sixersa Rose je zadobio najgoru povredu u sportu. Pukli su prednji križni ligament koljena.

Bio je u outu godinu i po, a kada se vratio više nije bio isti. Ni blijeda sjena furioznog geparda koji je terorizirao protivničke odbrane i svoju ekipu činio duplo boljom. Strah od povrede bio je očit, skoro da je izbjegavao kontakt, često s grčem na licu. Sami stvaramo svoje demone, rekli bi budisti.

Zatim je stradalo i drugo koljeno.

Uslijedile su nove operacije, da bi u Bullsima jednostavno izgubili strpljenje. Pokušao je u Knicksima, na kraju su jedva čekali da ga se riješe. Upravo kao i u Clevelandu na kraju prošle sezone. Jedva pola košarkaša kakav je bio, statistika je djelovala mizerno u odnosu na obećanja iz blještave prošlosti. U međuvremenu se morao vucarati i po sudovima, da bi na kraju dokazao kako nije silovao djevojku koja ga je optužila.

Više ga niko nije želio. Odbačen, ponižen, izmasakriran novim povredama. Njegova brzina je postala prokletstvo, tijelo je gubilo bitku. A onda je zazvonio telefon. S druge strane “žice” bio je poznati glas. Tom Thibodeau. Sada je na klupi Minnesote.

Nije ga mogao gurnuti u petorku u prvim utakmicama ove sezone, sentiment mora ostati po strani, ali onda je prst sudbine pomjerio domine.

Nezadovoljni Jimmy Butler sinoć se nije pojavio u rosteru. Buntovnik već neko vrijeme najavljuje napuštanje Timberwolvesa, očito je sve kulminiralo upravo pred utakmicu sa opasnom ekipom Utah Jazza.

Otvorio se prostor da Rose počne meč. I desilo se. Pedeset poena. Utakmica karijere. Bio je to onaj gepard iz Bullsa u najboljem izdanju. Odjednom, tek tako. Kakva eksplozija, tako neočekivana. Jedna od najboljih individualnih partija u NBA zadnjih sezona, plus pobjednički poeni za konačnih 128:125.

Na kraju, D-Rose je zaplakao. Navala emocija je bila prejaka. Saigrači mu u ruke guraju loptu koju bi trebao sačuvati za uspomenu. Kroz suze daje i izjavu za Fox. Sav se trese. Plaće cijela dvorana, cijela Amerika.

Twitter je zasut, NBA svemir se poklonio čovjeku koji je pobijedio samog sebe, koji se digao iz pepela. Curry, Paul, Pippen, Carter, Thompson… Svi pišu poruke oduševljenja i divljenja. Čak i fudbaleri poput Antoinea Griezmanna. Inspiracija za sve odbačene, ali i one uporne, vječite fajtere.

“Dok smo bili saigrači u Clevelandu ja sam gledao kroz šta on prolazi u svom umu i tijelu samo da bi odigrao jednu utakmicu. On je definicija istrajnosti. On je najmlađi MVP koji je igrao ovu igru, vodio je mnogo bitaka sa povredama i uvijek su mu govorili da treba da radi ovo ili ono, ali to su ljudi koji nisu nikada ni ušli u arenu i govorili su loše stvari o njemu.Svako dijete koje prolazi kroz bilo šta u životu, nebitno da li se bavi sportom, treba da pogleda ovu njegovu današnju utakmicu. Superheroji su superheroji i kada ih obore, a Derrick Rose je pokazao zašto je i dalje superheroj”, kazao je najbolji košarkaš današnjice, LeBron James.

Rose, čije prezime u prijevodu sa engleskog znači ruža, mogao je uvenuti i biti zaboravljen kao nikad dorečeni potencijal. Ali odlučio je da će se i sa 30 godina na leđima nastaviti boriti kako bi dokazao nešto svijetu i liku u ogledalu.

U nekim ranim satima, kada smo i mi u Evropi sve to mogli gledati, od same utakmice i suza jedne dvorane na sjeveru Amerike, znamo da smo svjedočili čudu. Jutros je ruža procvjetala. I sigurno neće samo na tome ostati. D-Rose se vratio.

derrick roseminnesota timberwolves
KOMENTARI

KOMENTARI

Obavijesti me o
avatar
wpDiscuz