Sport Centar

Hronologija jedne ljubavi: Navijač Arsenala, zanimanje – mazohista

KAD ZAVOLIŠ ZATO ŠTO NE VOLIŠ: Teško je tačno se sjetiti kad je sve počelo i kada sam se počeo deklarisati kao The Gooner. Ali, znam ZAŠTO je sve počelo. Ili sam tada, barem, mislio da znam. Jer, kažu da se neke stvari dese same od sebe i za to nije potreban nikakav razlog, ma koliko ga mi tražili. Ali, ipak se nađe nešto. Čisto kao opravdanje.

Hronologija jedne ljubavi: Navijač Arsenala, zanimanje – mazohista

Druga polovina devedesetih godina prošlog vijeka bila je vrijeme kada je cijeli svijet pričao o Alexu Fergusonu i Manchester Unitedu. Zastrašujuća jednostavnost kojom su lomili protivnike i jednu od najjačih svjetskih liga, Premiership, učinili totalno nezanimljivom bila je fascinantna i predmetom analiza stručnjaka. I tada su bili omiljeni. Ja sam pak, kao vječni opozicionar i buntovnik kojem nikad nije padalo na pamet da se prikloni većini i nekom trendu jer je to mainstream, spadao u manjinu koja ih nije voljela. I zato sam grozničavo želio da se priklonim nekome ko im može pomrsiti račune. Dvije godine sam doživljavao razočarenja, a onda su se ukazali – Topnici.

Seaman, Adams, Keown, Upson, Parlour, Dixon, Vieira, Petit, Anelka, Overmars, Bergkamp… Furiozan finiš sezone 1997-98 sa 10 uzastopnih pobjeda i, dva kola prije kraja, osigurana je titula prvaka. Kruna svega je bila osvajanje FA Kupa i mojoj sreći nije bilo kraja. That's my team! Jedna ljubav inspirisana drugom antipatijom bila je rođena.

THE INVINCIBLES: Nakon toga, ništa nije bilo isto. Svi koje poznajem, a koji su voljeli Manchester United (kasnije i Chelsea), našli su dostojnog takmaca za prepirke i duele slične onima koje su na terenu imali Vieira i Keane, Adams i Solskjaer… Još jedna dupla kruna (2002) i FA Kup (2003) držali su me „na površini“, sve dok nisu došli The Invincibles.

O sezoni bez poraza kojom su obezbijedili mjesto među besmrtnima već su opjevani epovi. Iz mog ugla, ona je izgledala ovako: povremeno ludilo Jensa Lehmanna, bedemi Sol Campbell i Martin Keown, brzi Ashley Cole (kojeg sam kasnije zamrzio jer je otišao u mrski Chelsea), jedini pravi kapiten i vođa Patrick Vieira, neumorni Fredrick Ljungberg, sitni korak Roberta Piresa, genijalni Dennis Bergkamp i egzekutor Thierry Henry.

BATTLE OF OLD TRAFORD: „Tog dana, rivalstvo je eksplodiralo“, napisao je jedan engleski novinar za utakmicu nazvanu Battle of Old Trafford.  Sezona je bila na početku, a jedino je rezultat 0:0 bio miroljubiv. Grmilo je i sijevalo na sve strane za vrijeme utakmice, a i poslije nje, Vieira je isključen, a vrhunac je bio jedanaesterac za ManU u 90. minuti, kojeg je promašio Van Nistelrooy. Slika kada mu se Keown unosi u lice nakon promašaja ostala mi je urezana u sjećanje, a kako se sezona 2003-04 bližila kraju i kada je jedino bitno bilo da Arsenal ne doživi poraz, retroaktivno sam se „sjetio familije“ sudiji Steveu Bennettu, koji je dosudio taj jedanaesterac i mogao upropastiti savršenu sezonu. Da, istom onom Bennettu koji je produžio utakmicu protiv Španije, kada bi se igralo i do ponoći dok repezentacija BiH ne primi gol, ali to je već neka druga tema…

FRUSTRACIJE: Sve nakon te sezone može stati u jednu riječ – frustracije. Abramovičevi milioni u Chelseaju počeli su da se otplaćuju, Manchester United se vratio osvajanju titula, onda su u Manchester City stigli bogati šeici, čak je i Leicester uspio postati prvak… Za to vrijeme, Arsene Wenger se zadovoljavao FA kupovima, a u prvenstvu je pehar namijenjen pobjedniku mogao gledati izdaleka. Uglavnom je jeftino kupovao mlade i neafirmisane igrače, koji su, nakon što bi stasali, odlazili jer su željeli osvajati trofeje. Prije nekoliko godina, statističari su izračunali da su igrači koji su nakon historijske sezone otišli iz Arsenala u drugim klubovima osvojili preko 50 trofeja. Danas je ta brojka i veća. A Topnici? Tri osvojena FA Kupa i izgubljeno finale Lige prvaka protiv Barcelone kojim je dodatno pričvršćena luzerska etiketa.

Sa finansijskog aspekta, vlasnicima kluba ide odlično. Arsenal posluje pozitivno, igra Ligu prvaka i dobro zarađuje od ulaznica i transfera. A navijači? Njima ostaje ljubav prema klubu koja se graniči sa manijakalnim mazohizmom, jer kako drukčije opisati godine čekanja na titulu, velika nadanja uoči sezone i kapitulacija već u vrijeme Boxing Daya, pa onda zadovoljavanje trećim ili četvrtim mjestom?

NADA ZADNJA UMIRE: Kako dalje? Sa Wengerom ili bez njega, bit će burno. Svakako da će to biti jedan novi Arsenal, čak i ako ostanu Ozil i Sanchez, koji su, realno gledano, jedini igrači koji se mogu ubrojiti među prvoklasne. Ostali nemaju kvalitet da donesu prevagu i ukoliko vlasnici ne odriješe kesu, agonija će se nastaviti.

Nisam u srijedu gledao utakmicu Real – Atletico, i ne bih ni gledao čak da je u prvom meču bilo 0:0. Umjesto toga, ispratio sam pobjedu protiv Southamptona. I dalje tinja nada u Ligu prvaka. A poznato je da ona zadnja umire.

arsenalPremier
KOMENTARI

KOMENTARI

Pesimista
Gost

ARSENAL TILL I DIE!

topnik
Gost

#WengerOut

dennis
Gost

Arsenal, nažalost, više nije ono što je nekada bio. Nema više one igre, one tranzicije, onih akcija i one ljepote u igri. Za to krivim Wengera, jer je doveo Sancheza i Ozila, koji nisu igrači za takav stil igre. Oni su top igrači, ali ne za Arsenal. Nasri Fabregas i RvP… To je Arsenal!

eldar
Gost

Od 96-te jedini tim za koi navijam i volim

Dini
Gost

Covjek opisao bas onako kako i ja osjecam.

Parmak
Gost

Svaka cast na tekstu! Upravo sam i ja iz istog razloga zavolio Arsenal.

wpDiscuz