Sport Centar

Hamza Alić: Božija je volja što sam preživio, jedina hrana mi je bila teglica šećera

Naš atletičar, Hamza Alić, nije se uspio plasirati u finale Svjetskog prvenstva u Londonu.  Nije bio nezadovoljan. Za njega je veliki uspjeh što je uopće došao na Svjetsko prvenstvo, a ponosi se brojnim medaljama koje je osvajao na prvenstvima Balkana, Mediteranskim igrama, a najvrijednija medalja mu je srebro s Evropskog dvoranskog prvenstva 2013. godine.

Hamza Alić: Božija je volja što sam preživio, jedina hrana mi je bila teglica šećera

Sve te uspjehe postigao je nakon što je prebrodio veliku životnu dramu.  Naime, rođen 1979. u Srebrenici, ratni je pakao proveo u rodnom gradu, odakle je u ljeto 1995., kada su trupe Ratka Mladića probile linije odbrane i ušle u grad, u kojem će kasnije počiniti najveći genocid u Evropi od Drugoga svjetskog rata, morao bježati.

“Božija je volja bila što sam preživio. Jednostavno se nisam htio predati jer bih sigurno završio u jednoj od brojnih grobnica. Nažalost, puno mojih prijatelja nije preživjelo. Kad bi neko od toga napravio scenarij za film, mislim da bi to bio jako dobar film i siguran sam da bi puno ljudi pustilo suzu”, rekao je Hamza u razgovoru za “Večernji list”.

Malo je nedostajalo da ipak padne u ruke neprijatelja.

“Mislim da je presudila moja čvrsta volja da se ne predam ni pod koju cijenu. A nagovarali su me moji da se predamo, komšije također. Jer, lutali smo danima po okolnim šumama, a niko nije znao gdje smo. Bili smo gladni, žedni, bosi. Rekao sam sebi da ću radije cijeli život bježati nego da me pogodi metak. Na kraju je to bila jako dobra odluka”, istakao je.

“U jednom trenutku nas četvorica prošli smo kroz minsko polje, a da niko nije nagazio ni na jednu minu. Naravno da nismo znali da hodamo po minskom polju. Kad su njihovi vojnici vidjeli gdje smo prošli, hvatali su se za glavu i nisu mogli vjerovati da smo prošli tim putem. Znali smo noću prolaziti kroz rovove u kojima je bio neprijatelj. Naravno, tek smo kasnije saznali da smo prošli kroz njihove rovove. Bila je noć, nas četvorica hodali smo jedan iza drugog držeći se za ruke. U tim trenucima lutanja čovjek izgubi pamet. Sreća je bila da je uvijek jedan od nas četverice bio priseban, dok su ostali bili potpuno izvan sebe. Razumljivo, uvukao se veliki strah među nas, nervoza, stres”, priča Hamza.

Jedva su se snalazili i za hranu.

“Jedino što smo imali bila je tegla s 250 grama šećera. Svako jutro svaki od nas dobio bi po kašikicu šećera. Vode je, srećom, bilo jer u tom kraju ima dosta izvora. Potom su počele dozrijevati jabuke i kruške pa smo se njima hranili. Mogli smo izdržati još koji dan, već smo padali od umora. Ipak smo deset dana lutali šumom. Na sreću, uspjeli smo se nekako probiti na slobodni teritorij”, rekao je Alić.

Probijajući se prema Kladnju i Olovu, preživjeli su tri zasjede, a u jednoj od njih poginulo je 25 Hamzinih suputnika.

“Bilo je to prilikom treće zasjede. Dvije smo prošli neokrznuti, ali na treću smo naišli i teško stradali. Sjećam se da su meci prštali pod mojim nogama, fijukali mi oko glave, ali Bog me sačuvao da tada ne poginem. Kada smo se napokon probili, naši su se iznenadili kada su nas vidjeli, nisu znali ko smo, niti su vjerovali da smo se tuda uopće mogli probiti. Jednu smo stražu čak probudili kada smo se dokopali rovova”, prisjeća se Alić.

Kosio je travu, vukao drva… Nakon dramatičnog iskustva, počeo je živjeti u Zenici i trenirati bacanje kugle.

“Da bih preživio, radio sam brojne poslove. Kosio sam travu, vukao i nosio drva, bio sam noćni čuvar. Jedno vrijeme sam radio u jednoj štampariji i uporedo trenirao bacanje kugle te pohađao srednju školu. Kada sam na jednom takmičenju bacio kuglu dalje od 19 metara, znao sam da će atletika biti moj budući život. I zato je i sam nastup na Svjetskom prvenstvu u Londonu za mene uspjeh jer sam do toga prošao težak i trnovit put. Uvijek sam u životu hvatao posljednji voz, a danas sam sretan čovjek” istakao je Hamza koji i danas živi i trenira u Zenici.

Jednom ili dvaput godišnje ode u rodnu Srebrenicu.

“Obiđem kraj u kojem sam živio i komšije. Podsjetim se nekih lijepih trenutaka, ne mislim na one loše. Bio sam nedavno ondje s bratom koji živi u Americi, pojeli smo jednog janjca na svježem planinskom zraku” ispričao je Hamza Alić.

hamza alicsrebrenica
KOMENTARI

KOMENTARI