Sport Centar

Godina dana u životu Roberta Prosinečkog: Tražili smo Guardiolu, dobili Herreru

Onaj koji ne daje sve od sebe, ne daje ništa za ekipu. Čuvena je to krilatica legendarnog Helenija Herrere, argentinskog stručnjaka koji je donio revoluciju u nogomet tokom ludih šezdesetih.

Godina dana u životu Roberta Prosinečkog: Tražili smo Guardiolu, dobili Herreru

Onaj koji ne daje sve od sebe, ne daje ništa za ekipu. Čuvena je to krilatica legendarnog Helenija Herrere, argentinskog stručnjaka koji je donio revoluciju u nogomet tokom ludih šezdesetih.

“Il Mago” (čarobnjak) je bio osporavan, na meti žestokih kritika otkako je u milanski Inter uveo čuveni “catenaccio”. Optuživali su ga da ubija fudbal zbog uvođenja defanzivnog stila, čini ga dosadnom igrom bez mašte i uzbuđenja. A onda, jednog majskog jutra 1964. godine, nakon što su mjesecima niz njegova leđa klizile pljuvačke nogometnih estetika, Herrera se probudio kao – pobjednik.

Sve je utihnulo nakon što je postao prvak Evrope. Danas ga pamtimo kao tvorca “Grande Intera” i genija fudbalske strategije. Za njega je rezultat od 0:0 bio savršenstvo, kod pedantnog Latinosa svaki igrač je imao svoju ulogu koje se morao striktno pridržavati kako bi ekipa pobjeđivala i jače od sebe. Od slabijih nogometaša stvarao je izuzetno korisne dijelove mašinerije, a od vrhunskih izvlačio maksimum – njegov “izum” je Giacinto Faccheti, do čije pojave nisu ni postojali ofanzivni bekovi.

Onaj koji ne daje sve od sebe, ne daje ništa za ekipu. Kao da slušate Roberta Prosinečkog, zar ne? Selektor BiH sinoć je “odradio” i posljednju utakmicu na klupi reprezentacije BiH u 2018. Početkom godine je i preuzeo kormilo, tako da je ovaj kalendarski okvir idealan za podvlačenje crte i svođenje računa.

Prvim stručnjakom našeg nacionalnog tima je postao kroz čudan izbor u režiji Nogometnog saveza BiH, u maniru opskurnih šoua realnosti. U prvim obraćanjima bh. novinarima obećavao je atraktivnu i ofanzivnu igru, stvaranje velikog broja šansi kroz osjetniji posjed lopte. Očekivali smo da će slijediti doktrinu svog nekadašnjeg saigrača iz Barcelone Pepa Guardiole. Gledajući iz današnje perspektive, dobili smo suštu suprotnost. Dobili smo nešto bolje.

Kako bismo oslikali zbog čega je “to” što danas imamo korisnije od nečega atraktivnog i napadačkog, dovoljno se prisjetiti ekipe Sjeverne Irske u utakmicama u Ligi nacija, upravo protiv naše selekcije. Stvarali su šanse, igrali relativno lijepo, napadali. Zapravo su se davili u živom blatu. Bilo nam je svima drago što pobjeđujemo, ali neki od nas s knedlom u grlu posmatrali su jadne Irce kako se pate kao što su se nekad patili Zmajevi. Napadački fudbal zapravo je svojevremeno bio naše prokletstvo, kao što je danas kamen oko vrata solidnoj otočkoj reprezentaciji.

Prosinečki jeste obećao ofanzivan pristup, ali u međuvremenu se prestrojio jer je na vrijeme shvatio kakve karte drži u špilu. Dobio je ekipu koja u teoriji može pobijediti svakoga, ali samo ako bude igrala pametnije, sa minimiziranjem vlastitih mana i potpunom eksploatacijom vrlina. Bez srljanja, oprezno, primanje jeftinih golova jednostavno nije opcija, a u napadu šta se uradi, uz oslanjanje na vještinu nekoliko vrhunskih pojedinaca.

Veliki Žuti je bio plemenit fudbaler, maestro pred kojim lopta nije imala tajni. Pa opet, bio je savršeno svjestan da su mu tu slobodu u igri uglavnom omogućavali marljivi saigrači, oni koji su, kolokvijalno govoreći, “trčali za njega”. Vrapci na grani znaju da imamo machtspielere u Pjaniću i Džeki, ali trebalo je naći ove druge šarafe koji bi omogućili da mašina funkcioniše.

Tako je Prosinečki, naprimjer, “izmislio” Elvisa Sarića. Ne pripada A klasi veznjaka, ali je pravi materijal za rolu ultimativnog role playera, čovjek zadatka. Pronašao je i dobitnu kombinaciju u odbrani, stoperski tandem Zukanović – Šunjić je nešto najbolje što nam se moglo desiti u defanzivi. Generalno, ekipa djeluje disciplinovano, organizovano i odgovorno.

Najvažnija stvar u cijeloj priči jeste atmosfera. Drugarski duh danas vlada našom svlačionicom, Ibrahim Šehić kaže kako sada jedva čeka svako novo okupljanje, što baš i nije bio slučaj u nekim prethodnim prilikama. A kad smo već kod golmana, upravo je na tom polju Prosinečki povukao potez koji sigurno ne bi ijedan prethodni selektor. Vrataru iz Premiershipa je poručio da je drugi izbor. U našoj sredini, za tako nešto zaista treba imati gvozdena… znate već šta.

Nismo ni mi novinari baš dočekali Prosinečkog sa cvijećem u rukama. Ali razoružao nas je sve neposrednim odnosom, nikome nije nikad zamjerio ni nekoliko otrovnih glagola i nezgodnih pitanja. Neka svako radi svoj posao, rekao bi Žuti.

Sve je to, kad se sabere, vodilo prema ovom što danas imamo. Prvaci smo grupe u Ligi nacija, osigurali plasman među 12 najboljih ekipa u istom takmičenju, dok se i jedna Španija muči da nas savlada, i to na domaćem terenu. Dovoljno da sebi postavite zanimljivo pitanje – da li je Prosinečki naš najbolji selektor nakon Safeta Sušića?

Pored odlaska na Mundijal, naš najveći uspjeh dosad je bio plasman u razne baraže. A sada smo osigurali baraž (što svakako, na neki način, jeste play-off Lige nacija) uz dodatak da smo ušli u Ligu A, među najbolje kontinentalne reprezentacije i u narednom izdanju takmičenja (sezona 2020/21) igrat ćemo četiri utakmice sa creme de la creme evropskog fudbala.

No, šta god da sebi odgovorite po pitanju redoslijeda najuspješnijih bh. selektora, ne možete osporiti kako danas jednostavno znate da više nijedna ekipa ne može tek tako naoštriti kopačke i krenuti da masakrira Zmajeve. Taj scenarij u ovom trenutku, sa Prosinečkim na čelu, jednostavno ne djeluje moguće.

I možda jeste najpoštenije bilo da godišnji račun Žutog svedemo u njegovoj najzahtjevnijoj prijateljskog utakmici, na tlu Španije. Nismo igrali lijepo? Pa zato što, barem sa trenutnim kapacitetima, nikad i nećemo moći igrati poput Barcelone. Kada bismo i pokušali, to bi bio popločan put prema blamaži. Ovako smo mučili Furiju i bili blizu velikog remija, a ko zna šta bi se još desilo da je Krunić onu Višćinu loptu pospremio u mrežu.

Zato i sa onim grozničavim nestrpljenjem očekujemo žrijeb kvalifikacija za Evropskog prvenstva u Dablinu 2. decembra. Znamo da sada nećemo prosipati bodove protiv autsajdera, a da svakom favoritu možemo uzeti mjeru ako imamo dobar dan.

Možda i jesmo nekad tražili i očekivali nekog Guardiolu. Ali danas znamo da smo dobili nešto bolje. Našeg Helenija Herreru.

fudbalska reprezentacija bihrobert prosinecki
KOMENTARI

KOMENTARI

Sivi Soko
Gost

Safet Sušić jeste bio selektor kada smo otišli u Brazil. ali je ujedno i selektor koji je upropastio našu najbolju generaciju, nažalost..

holyman
Gost

do kad cu citat te nebuloze od komentara,safet je nas najbolji i najuspjesniji selektor ikada,kome se ne svidja nek pogleda papire statistiku i uspjehe,u to vrijeme dzeko je klupa bio u engleskoj,besic u madjarskoj igro,spahic prodavao tekme po ligama,ibisevic u to vrijeme nije bio pravi,hajrovica izvukli iz naftalina,misimovic pred kraj karijere,pjanic u romi,vrsajevic hajduk,mujdja vise ozlijedjen nego sto igra lula je ja mislim jos bio u svicarskoj….kako najjaca reprezentacija kakoo,pa nismo imali posteno 4 igraca da su igrala u svojim klubovima,ne skrnavite ime safeta susica

xcx
Gost

Da vam skratim pricu.čiro je sve posložio kad je safet preuzeo

wpDiscuz