Sport Centar

Dugovi čije kamate neprestano rastu

Tog 8. maja 2013. godine svjetske naslovnice bile su preplavljene izjavama u kojima svako pokušava biti jedinstven i što je moguće iskreniji, ali u isto vrijeme želi pokazati neograničenu dozu emocije pri čemu tuga i razočarenje vode glavnu riječ. Iz svijeta fudbala povukao se Sir Alex Ferguson.

Dugovi čije kamate neprestano rastu

Osjetio je stari vuk da bi već osigurano penjanje na binu za šampiona moglo biti i posljednje u nizu i da je konačno vrijeme da se jednoj fantastičnoj priči i velikoj ljubavi između njega i Manchester Uniteda stavi tačku na i.

U tom trenutku, trener Crvenih đavola nije previše razmišljao o budućnosti. Taj posljednji trag na papiru kojim je okončao 27 godina dugu vezu s Manchester Unitedom u historiju je lansirao jednog od najvećih svih vremena. Naglo kočenje zahuktalog šampiona ne samo da je oštetilo disk pločice, već je ostavilo puno veći problem. Stvorilo je dugove čije kamate neprestano rastu. Dobro, možda United iz godine u godinu nenormalno mnogo zarađuje, ali ovdje nije riječ o novčanicama nego o golovima i bodovima. Tu je gorak račun.

Šampionsko slavlje i odlazak u prošlost na najljepši mogući način samo su ostavili još veći i dublji trag na sve ono što je tokom tih 9678 dana Sir Alex Ferguson uradio za Manchester United. No, svi ti trofeji, usponi, padovi, titule i rekordi svodili su se na pet riječi koje čine jedno pitanje- Ko će biti novi trener?

Odluka o povlačenju možda je pala uz jutarnji čaj nekoliko dana prije nego što je bila i zvanična, možda je razlog za povlačenje bio tmurni kišni dan u Engleskoj koji nakon toliko godina može biti abnormalno depresivan. Brza, ishitrena ili kakva god da je bila, sa sobom je vukla ime novog trenera, a isključivo on odlučio je klub ostaviti u amanet Davidu Moyesu, tadašnjem treneru Evertona.

Od tog dana, noćni košmar navijača Manchester Uniteda postao je stvarnost. Ako je nekada prije usnio kako na semaforu gleda negativan rezultat i nemoć njegove ekipe, stvarnost bi mu priredila Ole Gunnar Solskjaera i pobjedu na kraju. Danas toga nema, iako se znao na trenutke taj “sindrom sudijske nadoknade” ponoviti, ali samo kao blijeda kopija.

Svi ti polovični Fergijevi igrači koji su koštali malo ili nikako donosili su titule, a njegovim odlaskom kompletna ta politika postala je prošlost. Uz sve to, nemirno more kao po običaju pred oči svih tih ljudi na plaži izbacilo je sve otpatke i već odavno potrošenu robu koju je samo Škot znao iskoristiti do njenog maksimuma.

S tim je počelo. U takvoj situaciji jedan igrač ne pomaže, čak ni tri ili četiri vrhunska nisu dovoljna. Takav splet okolnosti zahtjeva promjenu iz korijena i sav teret i očekivanja da se nastavi tamo gdje je Fergi stao pala su na leđa izgubljenog Moyesa. A on, sa svojim neatraktivnim stilom fudbala u kojem je lopta isključivo preko centaršuta tražila put do mreže nije mogao odgovoriti na pravi način i apsolutno nije postojao nikakav način da on to izvede na pravi put.

Od SAF-ovog Manchestera u ekipi su mu ostali samo oni na koje djeluje famozni “fen na poluvremenu”. Moyes kao ni bilo ko drugi, nije znao upravljati tim ”pobjedničkim unošenjem u lice”, već je suludim pokušajima da što prije izađe iz živog blata upadao sve dublje dok se avantura kao trenera Manchester Uniteda nije završila neslavno.

Nedugo zatim, legenda kluba Ryan Giggs rekreativno je presjedio ostatak sezone i najavio novu eru Manchester Uniteda. Jedan od najvećih svih vremena, zatim zbunjeni Moyes i sljedeći pik pao je na Filozofa, valjda fudbalskog, tako je iz te perspektive izgledalo.

Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine napravilo je fantastičnu kampanju za Louisa van Gaala i predstavilo tada novog, drugog od odlaska Fergija, trenera Crvenih đavola. U startu je predstavljen projekt koji kroz godine koje dolaze obećava titule, ali i ono najbitnije, razvoj Unitedovih mališana i prijeko potrebno podmlađivanje ekipe.

Filozof, opet gledano iz tadašnje perspektive, valjda fudbalski, kroz dvije godine na klupi Manchester Uniteda nije uradio apsolutno ništa. Promašeni skupi transferi, lahko odricanje igrača koji su poslije blistali u drugim klubovima, spora i jako bezidejna igra postali su novi identitet dvadesetostrukog prvaka Engleske.

Povrh svega, Van Gaal je stalno privlačio pažnju na svoje ime posebno ponašanjem van terena, a mediji kao da su preblizu prišli samoj svlačionici pa bez granica i mjere konstantno iznosili prljavi veš u trenucima kada je alarm bio upaljen.

Da se razumijemo, imao je Manchester i blistavih utakmica pod vodstvom Van Gaala, gotovo sve velike mečeve bili su ravnopravni protivnici, a često su iz samih obračuna izlazili kao pobjednici. Problem su bile one na kojima se i pravi razlika, a koji te nekad u maju mogu učiniti šampionom. Kako to inače biva, poslije dva teška promašaja ne ostavlja se pravo na novu grešku, jer bi ona mogla da dokrajči još uvijek sagrađenu kulu koja je i definitivno izgubila na svom imidžu.

U jednoj od prvih utakmica Josea Mourinha na klupi Crvenih đavola Portugalac nije ni označio na svom satu kao da je počela, a u napadu Zlatan Ibrahimović makazicama je hvatao centaršut s desne strane i vratio toliko željeni osmijeh na lice navijača. U trenucima kada su vjerovali da su dobili pobjedničku kombinaciju, svlačionici se pridružio Paul Pogba, 120 miliona plaćeni veznjak Juventusa i za pun gas prema vrhu tabele bilo je potrebno još samo da se krene.

Start kao iz snova. Manchester United na vrhu tabele, motivisani Zlatan Ibrahimović u napadu, gladni Jose Mourinho željan novog dokazivanja na klupi, skupi Paul Pogba i Eric Baily u sredini odnosno odbrani i prvak u Engleskoj je proglašen. I bili su, ali za mjesec august u kojem su ostvarili sve pobjede i sjajno otvorili sezonu.

I to bi bilo to. Već viđen scenario kao da se ponovio na Old Traffordu, puno noviji i skuplji alarm koji baš i nema dug vijek trajanja nije izdržao i na trećem početku poslao je jasnu poruku za uzbunu i što bržu mobilizaciju. Film koji se pred navijačima vrtio na početku sezone završio je na običnim slikama.

Stari vuk Ferguson i dalje je u svečanoj loži, pomno prati i iščekuje trenutak kada će nekad u večernjim satima bez razmišljanja ”šta bi bilo” moći leći i zaspati. Do tada, nek se nada da će Mourinho pogledati na to sudijsko vrijeme u koje je Manchester već ušao i razmisli da li je stigao trenutak za nekog novog Ole Gunnara.

euroliga
KOMENTARI

KOMENTARI