Sport Centar

Čengić za SC: Nijedan bh. klub nema pravog vlasnika, pripremam još dva zakona u vezi sporta

Godinama, da ne napišemo decenijama, bh. sportski klubovi bore se sa vjetrenjačama. Vrlo je malo onih koji uspjevaju biti profitabilni, a mnogo više kolektiva koji su ugašeni ili su na rubu opstanka, poput bivšeg evropskog prvaka Bosne. Novac za normalno funkcionisanje crpe svim raspoloživim sredstvima, ali najčešće gube bitku usljed nezainteresovanosti potencijalnih sponzora ili brutalnih dažbina kojima su izloženi.

Čengić za SC: Nijedan bh. klub nema pravog vlasnika, pripremam još dva zakona u vezi sporta

Godinama, da ne napišemo decenijama, bh. sportski klubovi bore se sa vjetrenjačama. Vrlo je malo onih koji uspjevaju biti profitabilni, a mnogo više kolektiva koji su ugašeni ili su na rubu opstanka, poput bivšeg evropskog prvaka Bosne. Novac za normalno funkcionisanje crpe svim raspoloživim sredstvima, ali najčešće gube bitku usljed nezainteresovanosti potencijalnih sponzora ili brutalnih dažbina kojima su izloženi.

Često ćete čuti da klupski čelnici za takvo stanje optužuju nebrigu države, odnosno nakaradan sistem i nedostatak adekvatnih zakonskih akata koji bi barem malo zaštitili ovu oblast.

Dok u brojnim zemljama klubove i sportiste doživljavaju kao najbolje ambasadore, u BiH maćehinski tretman prema sportu sugeriše da je riječ o “zadnjoj rupi na svirali”.

Generalni sekretar SDP-a i zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH Irfan Čengić stoga će pokušati pomjeriti stvari s mrtve tačke.

U proceduru je uputio prijedlog zakona o sportskim klubovima, a u razgovoru za Scsport.ba otkriva i kako priprema još dva zakonska rješenja koja bi barem malo trebala olakšati život sportskim radnicima i kolektivima u našoj zemlji.

Krenimo, što bi rekli Rimljani, “ab ovo”, otpočetka. Zakon o sportu zapravo postoji već više od deset godina, ali nikad nisu doneseni i podzakonski akti kako bi zaživio u punom smislu?

“Naš Zakon o sportu je zapravo samo dobra namjera. On je donesen na nivou Bosne i Hercegovine, a država nije nadležna za puno pitanja kao što je, recimo, registracija privrednih društava i udruženja građana. Za to je nadležna Federacija, odnosno entiteti bi trebali donijeti propise kako da se osnivaju profesionalni sportski klubovi u formi privrednih društava. Zato sam predložio ovaj zakon, za koji je osnova bio zakon koji je Dennis Gratz predložio u svom mandatu. On je, doduše, govorio o preoblikovanju klubova u dionička društva, ali izostala je opcija kako da dalje funkcionišu klubovi koji ostaju udruženja građana. Ovdje se nudi izbor između te dvije varijante”.

Hajde da budemo praktični i jasni. Kako Košarkaški klub Bosna može biti transformisana u privredno društvo i šta se dešava s višemilionskim dugovima?

“Bosni ostaje dug i kad se preoblikuje u privredno društvo. Ali, od ukupnog duga teškog nekih pet miliona KM, tri ili četiri miliona su doprinosi i porezi. Dakle, to je dug prema državi. Prema ovom zakonu koji predlažem država taj dug zatim ustupa Gradu i automatski ga elimiše, s tim da ta sredstva ustvari postaju dionice Grada Sarajeva u KK Bosna. To je, recimo, uradio Grad Split kada je preuzimao vlasnički udio u Nogometnom klubu Hajduk”.

Ali, vlasnici Hajduka su i navijači, koji također imaju određeni dio dionica…

“I ovdje će to biti moguće. Četiri su etape. Prva je da se dionice ponude gradu, odnosno lokalnoj zajednici, općini ili kantonu. Svejedno. Ako oni ne kupe cijeli paket dionica, na drugoj stepenici su navijači. Tek treća ili četvrta etapa bit će javnna prodaja dionica. Lično vjerujem da bi se, recimo, dionice Bosne, Želje ili Sarajeva prodale već nakon drugog kruga”.

Dakle, dvije su varijante. Da klub ostane udruženje građana ili pređe u formu dioničkog društva?

“Tako je. S prelaskom u dioničko društvo, klub prodaje svoj grb, naziv, brend te može krenuti ispočetka”.

Ne bojite se da bi moglo doći do zloupotrebe ovog zakona, odnosno da bi klubovi stalno mogli praviti dugove, proglašavati bankrot i zatim se jednostavno “restartovati”?

“Ne može doći do toga. Samo jednom se, prema ovom prijedlogu zakona, klub može preoblikovati iz udruženja građana u dioničko društvo. A kada se jednom ugasite kao privredno, odnosno dioničko društvo, onda ste se i definitivno ugasili, nema više ponovnog oživljavanja ni po kojoj osnovi”.

Klub onda praktično postaje nešto poput kompanije, koja bi vodila računa da ostvaruje profit i funkcioniše prema trendovima tržišta. Ta kompanija bi imala jednog većinskog vlasnika umjesto nekog udruženja građana u kojem su ljudi često razjedinjeni u vezi donošenja krucijalnih odluka, je li to ideja?

“Udruženja građana znače da su ti klubovi ničiji i svačiji. A kad je nešto u privatnom vlasništvu, to je već druga priča, jer ljudi se onda itekako brinu za ono što je u njihovom posjedu”.

To ima smisla, pogotovo ako uzmem u obzir jednu izjavu Boše Tanjevića, koji je ustvrdio da je današnji sport zapravo klasično mecenarstvo. Imate vlasnika koji iz nekog vlastitog ćejfa sponzoriše klub i to je, ustvari, sasvim ok sve dok zdravi kapital ulazi u taj kolektiv…

“Sport je više stvar srca nego glave. Tu uglavnom ljudi i ulažu iz neke emocije. Međutim, kod nas je problem što ne znate gdje tačno odlazi taj novac koji biste uložili u voljeni klub. Često ispada da je to rupa bez dna. Ni Vincent Tan nije došao da zaradi na Sarajevu, vjerujem da je bio svjestan toga. Ali s ovim zakonom to bi se promijenilo. Kada se bude znalo za šta tačno dajete novac, odnosno kad to bude nešto što je vaše, onda će i puno više ljudi ulagati u klubove. Mnogi bi u ovom slučaju investirali u Sarajevo, Željezničar, Bosna bi se spasila, a Spars ili Olimpik bi konačno mogli postati privatni klubovi”.

Da ogolimo stvari do kraja, kad ste već spomenuli Vincenta Tana. Prema aktuelnim zakonima u našoj državi, zapravo nijedan bh. klub nema vlasnika u klasičnom smislu te riječi? To nije ni, recimo, turski biznismen Aydin Olgun u Čeliku, ali ni novi “vlasnik” bordo kluba, Vijetnamac Nguyen Nam?

“Ovo sa Sarajevom je obična laž. Vlasnici kluba ustvari imaju upravljačka prava u Skupštini, to je na ivici zakona. Kada bi prošao ovaj sad zakon o sportskim klubovima, njihova dosad uložena četiri i po miliona KM ništa ne bi vrijedila. Ponovo bi morali dati taj novac za dionice. Isto je i sa Čelikom. Revizija bi utvrdila koliko ti klubovi zaista vrijede, sa nekretninama i igračima, to bi onda odredilo cijenu dionica”.

U trenutnim okolnostima, onda, Nam i Olgun nisu ni nadređeni uposlenicima klubova?

“Pa, oni imaju ta interna pravila i mogu preko upravljačkih prava u Skupštini utjecati na donošenje odluka. Ali, kad bi Sarajevo ili Čelik prodali igrača za deset miliona KM, to opet ne bi bio novac Tana, Nama ili Olguna jer oni nisu, sa stanovišta zakona, pravi vlasnici”.

U Turskoj su predviđene poreske olakšice za sportske kolektive, vjerovatno bi nešto slično također moglo pomoći bh. klubovima?

“O tome možemo pričati u kontekstu drugog zakona koji pripremam. Zakon o oporezivanju sportskih premija i naknadama. Doprinos i porezi su kod nas preveliki, većina klubova polovinu izdvajanja daje za to. A šta je Srbija uradila? Imaš platu koja je zaista minimalna, ali zato su premije itekako izdašne. Recimo, igrač dobije 10.000 KM za postignuti gol kao neku premiju, porez na to je svega 1.000 KM. A da mu je plata 10.000 KM, onda bi morao platiti porez 7.000 KM. Naprimjer, Marko Marin ima smiješan ugovor u Crvenoj zvezdi, ali njegove su premije milionske. Isto je i u Turskoj. Ovim prijedlogom zakona bismo mi u BiH mogli tako riješiti problem. Porez bi bio 10 posto, slično kao na ugovoru o djelu, s tim da bi igrač morao biti prijavljen”.

Pripremate još jedan zakon koji bi usko bio vezan za oblast sporta?

“Tačnije, još dva takva zakona su u pripremi. Jedan je zakon o finansiranju sportskih reprezentacija, sa nivoa Federacije BiH, a još jedan zakon pripremaju Igor Stojanović i Mirvad Kurić, zakon o klubovima od značaja za Kanton. Ko god je, recimo, bio nekad prvak države, imao bi prava na neka sredstva po tom zakonu”.

Posebno je interesantan taj prijedlog zakona o finansiranju reprezentacija. Često smo svjedoci kako neka naša reprezentacija ne može otići na određeno takmičenje ili utakmica zbog nedostatka sredstava…

“Ovaj zakon bi regulisao tu oblast. Pogledajte šta se dešava u okruženju, ne trebamo ići daleko. Hrvatska izdvaja 600 miliona eura godišnje za sport. Samo Grad Zagreb daje 100 miliona. Na nivou Federacije BiH ta cifra ne postoji, a na nivou države se to ne može rješavati. Država nije nadležna za sport, pa se onda to nekako rješava tako što Ministarstvo civilnih poslova natjera javne kompanije da sponzorišu ekipe. Ali, nije sistemski riješeno. Ovim zakonom je predviđeno da se direktno izdvajaju sredstva iz budžeta i da određeni savez može računati na, recimo, nekih 10 miliona KM. Međutim, ne svaki savez, jer ne treba ista sredstva dobijati Košarkaški savez ili asocijacija nekog sporta kojeg niko ne prati”.

Tek je svojevremeno Zakon o naplati i djelomičnom otpisu dugova sportskih kolektiva, na inicijativu tadašnjeg zastupnika u Parlamentu FBiH Mirze Ustamujića, zaista pomogao našim klubovima zadnjih godina. Ako me sjećanje ne vara, nismo imali previše takvih rješenja, koja bi mnogim sportskim zajednicama značila spas, zar je moguće da su političari toliko nesvjesni činjenice koliko sport znači bh. građanima?

“Većina političara neće time da se bave, iako rado dolaze na stadione i slikaju se sa uspješnim sportistima. Oni bi najradije da im neko sve pripremi, a da oni samo potpišu. Mirza Ustamujić se zaista potrudio tada, veliki je posao uradio, ali pitanje je šta bi se i s njegovim prijedlogom desilo da premijer nije bio Nermin Nikšić, koji voli sport. U razvijenim zemljama je potpuno normalna stvar da neki moćan političar stoji iza određenog kluba i za mene to nije nikakav problem sve dok klub ima neke koristi od njegovog utjecaja. Trebalo bi da svima bude u interesu da pomažemo sportske klubove te tako sklonimo djecu sa ulica i ujedno dobijemo prave ambasadore u svijetu. Zato i stalno ponavljam da zakon o sportskim klubovima nije stranačka priča, već zajednički interes”.

Da zaključimo. Zakon o sportskim klubovima bi mogao zaživjeti – kad?

“Zakon je upućen u parlamentarnu proceduru. Nakon što istekne rok od 30 dana, on može ići na sjednicu. Razmatrat će se nacrt zakona na oba doma, pokrenuta bi trebala biti i javna rasprava. Moja je procjena da bi zakon mogao biti usvojen do kraja godine, ako ga svi prihvate”.

fksarajevoirfan cengickkbosnasdp
KOMENTARI

KOMENTARI