Sport Centar

Addio carismatico: Smiraj zvuka posebne violine ekipe Azzurra koju smo svi voljeli

Još jedna slavna karika italijanskog fudbala odlazi u mirovinu, nakon što je odlučio karijeru završiti nedovoljno eksponirani, pomalo zaboravljeni, ali i harizmatični romantičar italijanskog šesnaesterca, Alberto Gilardino.

Addio carismatico: Smiraj zvuka posebne violine ekipe Azzurra koju smo svi voljeli

Još jedna slavna karika italijanskog fudbala odlazi u mirovinu, nakon što je odlučio karijeru završiti nedovoljno eksponirani, pomalo zaboravljeni, ali i harizmatični romantičar italijanskog šesnaesterca, Alberto Gilardino.

Na prvu, ni u kom slučaju igrač koji privlači pažnju, ali, svakako, fudbaler koji je ostavio značajan rukopis u posljednjoj zlatnoj eri italijanskog fudbala.

Mišljenja su podijeljena, neki misle da je udario glavom u plafon i napravio maksimum, dok drugi smatraju da je mogao i morao još više sa predispozicijama koje je imao.

Bilo kako bilo, Alberto Gilardino završava karijeru kao fudbaler koji je osvojio titulu prvaka svijeta sa Italijom, te je isto napravio i u klupskom fudbalu sa Milanom.

Ne samo to, on nije bio prolazna faza i igrač koji je trebao popuniti broj u tim izazovima. Dao je ozbiljan doprinos Italiji 2006. godine, protiv Njemačke u polufinalu bio je fantastičan, a godinu kasnije proslavio je s Rossonerima sedmi trofej prvaka Evrope igrajući odlično kao podrška Filippu Inzaghiju (rušio i United u rapsodiji na San Siru).

U masi spektakularnih napadača, fudbalskih velemajstora i veličina koje su obilježile Seriju A, sa svojih 188 golova u elitnom rangu italijanskog fudbala smjestio se među deset najboljih strijelaca.

Za svoju karijeru i progres na startu milenijuma može zahvaliti Cesareu Prandelliju. Nekadašnji selektor Italije ga je otkrio, skrojio po svom i preko Parme napravio sjajan izvozni proizvod za Rossonere. A tamo, u eri koja ga je dočekala, nije bio problem igrati. Dovoljno je bilo da ‘zapadnete’ za oko brazilsko-italijanskim upravljačima transfera i uspjeh vam je bio zagarantovan.

Stigao je na San Siro kako bi postao najbolji italijanski napadač u novoj eri, ali to nije uspio. Očekivanja su mu predstavljala breme, jednostavno nije bio profil igrača koji bi mogao preuzeti lidersku ulogu na terenu, za što nije bilo dovoljno znanje fudbalsko. Trebalo je još nešto, on to nije imao.

Međutim, kada se sa distance pogleda karijera koju je napravio, sigurno da zaslužuje dobar naklon i adekvatan oproštaj jer je bio omiljeni lik gdje god je dolazio širom Čizme. Potpuna suprotnost plejboja koji su koračali Serijom A, Borriella, Cassana, Amaurija…

“Šta god mi se dešavalo u karijeri, prihvatio sam sa dobrodošlicom. Nisam uvijek igrao u Seriji A, kada sam bio u drugom rangu, svoj posao sam radio profesionalno, jer sam tako naučen. Voli vas vaš Alberto”, rekao je Gilardino na oproštaju od Spezije, posljednjeg svog kluba, drugoligaša, čime je slikovito objasnio portret karijere.

Njegovim odlaskom ostala je još zlatna trojka Azzurra u današnjem fudbalu. Trojica kolega koji su pokorili Njemačku su Gigi Buffon, Andrea Barzagli i Daniele De Rossi. Jasno je da se gase posljednje lampice neke Italije koju smo svi voljeli, poštovali i prema kojoj nismo mogli biti ravnodušni. Svoju violinu fudbalski Vivaldi je odsvirao šestog jula na Westfalenu pred 70.000 Nijemaca, kompozicija se začula i godinu kasnije u Atini kada su oružje položili Redsi. Došlo je vrijeme da se ona ostavi na posebno mjesto, makar na kraju karijere, kada nije bila dovoljno cijenjena tokom nje…

alberto gilardinoitalijamilan
KOMENTARI

KOMENTARI